Jalijas

 Krv curi ispod nogavice njegovih pocijepanih pantalona dok stoji na tribinama koševskog stadiona i navija za svog ”Želju”. Zadnji je dan njegovog djetinjstva. ”Željo” igra svoju odlučujuću utakmicu protiv beogradske ”Crvene zvezde”. Ako pobijedi, bit će šampion Jugoslavije. Stadion je prepun, ljudi se guraju i tiskaju jedan uz drugoga, nadvikuju se i propinju na prste da bolje vide. U sveopćem otimanju oko boljeg položaja za gledanje, dolazi i do tuče. Neki je glavonja iz uprave stadiona namirisao dobru zaradu i pustio u prodaju pet hiljada karata više nego što stadion može primiti. Crne ulaznice su sa duplim serijskim brojevima i taj ko je ih odštampao sada sjedi u svečanoj loži i u sebi računa koliko će zaraditi čistih para kad isplati dio prodavačima koji su, uporedo sa pravim, prodavali i njegove dupljak ulaznice. Glavonji utakmica vjerovatno nije uopće interesantna, a što se njega tiče tih pet hiljada budala, slobodno se mogu podaviti u neopisivoj gužvi.
«Koševo» ključa i kipi od silne svjetine koja se nagurala unutra. Ionako prekomjeran broj gledalaca na stadionu, povećali su oni koji nisu mogli ili nisu htjeli platiti nikakvu ulaznicu, ni pravu ni lažnu, već su preskakali ogradu. Bili su to uglavnom dječaci između dvanaest i osamnaest godina koji su prilazili sa stražnje strane stadiona, gdje je ograda bila nešto niža, penjali se i grabili na drugu stranu riskirajući da dobiju gadan degenek od drotova na konjima koji su obilazili stadion držeći u desnoj ruci spremnu palicu od teške gume pod čijim udarcima je koža pucala.
Među onima koji su preskočili ogradu su Sendo i njegov najbolji jaran Soko. Pravo ime mu je Junuz Sokolović, ali raja su odabrali da ga zovu samo Soko. Sendo mu zavidi na tom nadimku, jer misli da bi njemu bolje pristajao. Ne zavidi mu više ni na čemu, posebno ne na buljavim očima, isturenoj gornjoj vilici, iz koje vire dugački prednji zubi, koji cijelom licu daju izraz blesavosti i tuposti, pogotovo što sa svake strane glave maše po jedno veliko, klempavo uho; dva blatobrana. 
Sendo mu je rutinski dao ”lopovsku”. To je ono kad jedan podmetne svoje sklopljene dlanove pod nogu drugome, praveći mu stepenicu koja mu pomaže da se lakše popne. Već su pravi majstori u preskakanju ograda, izvještili su se pljačkajući trešnje i dudove po komšijskim baščama. Soko je začas bio navrh ograde i odozgo pružio ruku Sendi. Penjući se, Sendo je iza leđa čuo topot konjskih kopita. Najbrže što je mogao, podigao se na mišićima i onda, držeći se objema rukama za rub ograde, poput gimnastičara na konju s hvataljkama, preskočio je u jednom potezu na drugu stranu. Uspio je izmaknuti opasnoj palici, ali, u brzini, nije mogao izbjeći bodljikavu žicu na vrhu ograde. Šiljak na žici mu je izderao pantole i napravio duboku ogrebotinu na listu lijeve noge…
Sa svih strana širi se oluja što je stvaraju navijači urlajući u ekstazi.
”Željo, Željo…” Druga strana pokušava im parirati: ”Zvezda, Zvezda…” Na razglasu je puštena ”Željina” himna: ”Kreni, 'Željo', četo plava, nek se čuje tvoja slava, nek zatrube sve sirene kad mašina tvoja krene…”
I Sendo dere grlo pjevajući, mlati rukama i skače da bolje vidi svijetlozeleni kvadrat na koji upravo izlaze igrači u plavo-bijelim dresovima, praćeni zaglušujućom vriskom iz desetine hiljada grla. Navijačko ushićenje čini da Sendo istog momenta zaboravi na bol u nozi. Osjeća se dobro.
Pravo dobro.

* * *

Ima više načina da se od Koševa dođe do Budakovića. Najkraći je preko livada i bašči, koje počinju odmah iznad stadiona i penju se do Breke. Odatle su Sendo i Soko kod kuće za nekoliko minuta. Obojici im je crno oko usana od pojedenih trešanja u jutrošnjoj pljački u Škaljinom sokaku, tako da, dok se smiju, sliče pajacima. Skaču i prevrću se preko glave, takmiče se ko će bolje napraviti «zvijezdu» na travi, trošeći tako silnu energiju koja se akumulirala u njihovim dušama od sreće što je ”Željo”, golom Edina Spreče u sedamdeset i prvoj minuti, pobijedio omrznute Beograđane, klub koji je imao najviše para u Jugoslaviji i kupovao sve odreda, najbolje igrače protivničkih timova, sudije, novinare i šampionske titule. U prvenstvu 1971. godine sve im je to uzalud. ”Željo” je postao prvak i dva njegova mlada navijača ne znaju kud će sa svojom radosti.
Sendo je znao da će ”Željo” pobijediti. Znao je, vidio je to nekidan na plafonu. Kuća rahmetli Muhamedage je stara, komadi kreča i maltera na plafonu su se ogulili i otpali, tako da je ono što je prije čitave vječnosti bilo bijelo, sada šarena slikovnica u kojoj Sendo stalno otkriva nove slike i nove priče. Kad god nema nikoga u kući, Sendo leži na drvenoj sećiji i gleda uvis, u dotrajali plafon pun slika. Ponekad tamo vidi kauboja Larigana, njegovog najdražeg junaka iz stripova, ”crtanih romana”, koje on otima drugoj djeci i onda donosi kući da čita na miru. Njegova omiljena priča o Lariganu – prelistao ju je već stotinu puta – ona je koja se zove ”Panika u gradu”:
Larigan, zbog žene koju voli, mora izići na dvoboj najboljem prijatelju i, nakon što ga je ustrijelio, Larigan drži u naručju umirućeg prijatelja, koji, dok mu krv curi u uglu usana, kaže:
– Amigo, zašto mi nikad nisi rekao da si ovoliko brz?
– Nisi me pitao, amigo... Nisi me pitao.
Sendo bi volio na plafonu vidjeti svoj lik u ulozi Larigana, ali mu to nikako ne uspijeva. Tajanstveni crtač što crta po plafonu, uvijek Sendin lik nacrta na tijelu onog drugog, gubitnika koji pita:
– Amigo, zašto mi nisi rekao?
Često Sendo na plafonu vidi događaje koji će se tek zbiti. On tačno zna kako će ”Željo” igrati i ko će dati golove, hoće li to biti glavom, nogom ili će Josip Bukal raspaliti loptu iz slobodnog udarca sa trideset metara i unijeti golmana u mrežu. Ima dana kad se na plafonu ukaže lik majke Pembe dok sprema bajramske baklave ili se vidi razigrano kolo na sedreničkom Uranku i jedno prelijepo lice... A ponekad... Ponekad, kad Sendine misli odlutaju posebno daleko, on na plafonu vidi kuće. 
Mnogo kuća kako gore.

* * *

Noć se već spustila i Sendo, usput, sa jednog štrika, krade farmerice. Čini mu se da su po njegovoj mjeri i da će ih moći obući umjesto onih poderanih. Strgnuo je i žensku haljinu; crvenu, na bene. Trebala bi biti taman njegovoj materi, a ako ne, onda će je ona znati prekrojiti i prilagoditi sebi ili je barem prodati, pa je opet uhar... 
Ni Sendi ni Sokolu ovo nije prvi put da rade slične stvari. Sitne krađe su im već ušle u krv. Htjedoše još nešto pokupiti, ali u blizini zalaja pašče i obojica otrčaše uz brdo, u zaklon od sjena šljivinog drveća posađenog duž livade. 
Sendo mrzi pse iz dna duše.
Sendo je radostan, ali nije potpuno sretan. Nije to zbog onog paščeta koje ga je spriječilo da još koju stvar skine sa štrika. Nešto mu fali i probada ga u želucu. Kao da ga neki glas iznutra opominje da, čak i kad nam se čini da nas vjerno prati, sreći nije vjerovati i u nju se nije uzdati.

* * * 
Sendo ulazi u kuću i zatiče mati samu. Pemba je zabrinuta jer zna šta je čeka čim Mušana nema u kući do ovih doba. Zna to i Sendo.
– Babo, jesi li slušao prijenos? ”Željo” je pobijedio. Bio sam na tekmi... – pokušava Sendo odobrovoljiti pijanog oca dok ovaj bahulja kroz vrata. 
Mada je Mušan uvijek pomalo pod gasom, Sendo vidi da je sada posebno teško uzdrman. Umjesto očiju, ima samo dva tamnocrvena ureska mesa u kojima se zjenice ne primjećuju, noge ga ne drže već se jednom rukom prislonio na zid i bulji prema onim farmericama i haljini što vise prebačeni preko štokrle. 
– Jeb'o ti 'Željo' majku kurvu! Dosta mi je što imam ženu fuksu, još mi i sin lopov..., hapac..., kokošar..., majku ti kurvu... – zapliće Mušan od rakije odebljalim jezikom, koji kao da mu je začepio usnu šupljinu, pa psovke i kletve upućene njegovom sinu dolaze kroz nos, u formi neprirodnog unjkavog glasa koji se Sendi gadi.
– Ubiću vas oboje, pička vam materina! – opsova Mušan i zamahnu pesnicom prema Sendinoj glavi.
Sendo se izmače i on se zatetura i pade. To ga još više razbijesni. Ljutina učini da utjecaj alkohola na trenutak popusti, pa neočekivano brzo ustade i sigurnim korakom, bez teturanja, ode u kuhinju, otvori ladicu i izvadi veliki nož.
– Zaklaću vas oboje, majku vam jebem!
Pemba skače sa sećije i staje ispred sina.
– Nemoj, Mušane, majčina ti rahmeta, nemoj prepadati dijete!
U Mušanovom pogledu ne može se više razabrati nikakav trag razuma. Držeći visoko podignutu ruku s nožem, on se primiče. Sendo već vidje odraz svog lica na sjajnom sječivu, kad Pemba razbi rukom prozor. Zvuk razbijenog stakla na trenutak zbuni Mušana i on zastade.
– Heeej, pomagajte, komšije! Pomagajte! Zaklaće mi dijete! – vrišti Pemba kroz rupu u staklu.
Mušan, ukočen, sa jednako podignutom rukom, nepomično zuri u ženu. Zanimljiva mu je njena otvorena pobuna.
– Heeej, pomagajte, ako Boga znate!
U tom trenutku se začu škripa vanjskih vrata i na njima se ukaza Šaćir. Stoji podbočen. Kosa mu je raščupana, košulja razdrljena, šlic na pantalonama zakopčan samo na jedno dugme... Očito se na brzinu obukao. Pembina pomagnjavija ga je digla iz kreveta ili sa žene. Brkovi mu drhte dok gleda prizor u sobi: Mušana s nožem u ruci, Pembu kako kleči pred njim zapomažući i Senada sklupčanog iza njenih leđa.
– E, bilo je dosta i tvoga, stara mrcino! – reži Šaćir i u jednom skoku prilazi Mušanu, zgrabi ga za ramena i tresnu o zid. Nož iz Mušanove ruke ispade i zabi se u pod nasred sobe. Mušan se koprca u uzaludnom pokušaju da se podigne. Šaćir ga ponovo ščepa i zavali, prignječi svojim koljenima Mušanova prsa i obavi prste oko njegova vrata. Sav onaj bijes što se skupljao u Šaćiru svih godina u kojima je bio prinuđen da trpi i šuti gledajući muku žene koja mu je darovala najradosnije trenutke u životu, sad je pokuljao napolje. Šaćir je potpuno presvratio, on stišće vrat pijane, mahnite životinje, riješen da ga zadavi. Sveti se zbog žene koju voli i uživa dok gleda iskolačene Mušanove oči. 
Sad će Mušan crknuti; još malo...
Cijeli Mušanov jezik je isplažen. Dok mu se pjena već hvata oko usta, ulaže posljednju preostalu snagu da okrene glavu, molećivo gleda u svoju zakonitu ženu, tražeći u njoj zadnju slamku spasa. Mušanu žao života i ovakvog, psećeg... On bi još živio.
Pemba se ne miče s mjesta. Ovo se sve dobro sklopilo i čini joj se da će sve ispasti baš onako kako treba. Ona čeka da Mušan izdahne, da krepa. Šaćirove ljubomore, gore nego da joj je bio zakoniti muž, odavno joj je puna kapa. On će sigurno u zatvor zbog ubistva. 
Pemba će konačno imati mir...

* * *

Sendo gleda u tuđina koji je ušao u njegovu kuću i počeo daviti njegovog rođenog babu. Babu, pijanicu i budalu, koji je njemu i njegovoj materi zagorčavao ionako crn život, ali, ipak, rođenog babu.
Tuđin ga davi pred njegovim očima, u njegovoj kući. Njegovog babu.
– Šta bi rahmetli dedo, beg Kapo, uradio na mom mjestu? – pita se Sendo i odgovor mu se odmah sam kaza.
– Pusti mi babu! – kriknu prije nego svom snagom zabi dugačko sječivo u Šaćirovu butinu.
Mlaz krvi šiknu u visinu i poprska plafon.