Portret nacrtan ugljem i kisom

 Držao sam cijev pištolja u Polubratovim ustima sve dok se nije potpuno razbudio i shvatio da to što je stajalo iznad njegovog kreveta nije bila nikakva utvara, već stvaran ja, da je moj prst neumoljivo grlio obarač i svaki čas, na najmanji Polubratov pokušaj da krikne, metak je mogao izletjeti i zabiti se pravo u njegovo ždrijelo.
  Znao je Polubrat da je meni bilo ništa njega ubiti. Zato je odmah, čim sam izvadio cijev, svu mokru od njegove pljuvačke, počeo da me moli hrapavim šapatom.
  "Nemoj me ubiti."
  "Što ne bih?"
  "Nemoj me ubiti, platiću ti."
  "Čime?"
  Jedina svjetlost dolazila je od ulične rasvjete. Kroz otvorena balkonska vrata su se uvlačili zraci obojeni teškom žutom bojom koji su padali, lomili se i rasprskavali na Polubratovom licu. Njegove zjenice su mijenjale veličinu, skupljale se do dimenzija dviju zelenih tački ispod dva uskličnika pa se onda širile i postajale velike kao petobanke. Tamnožuta što navire kroz prozor, crna boja mraka i bijela koža na Polubratovom licu, tri boje su se razbile u fragmente koji su ulazili jedan u drugi, prehvatali se i presezali, sudarali i odbijali ritmom njegova straha. Svjetla i sjene na površini Polubratovog lica, na njegovim ispupčenjima i udubljenjima, oblikom i pokretom nalikovali su nemirnim amebama na mikroskopskoj snimci.
  "Tamo… u gvozdenom ormaru iza zavjese ćeš naći fascikl sa dokumentima… Ključ je u trećoj ladici pisaćeg stola…Tamo imaš sve podatke o atentatu na Premijera…"
  "Atentatu?"
  "Jeste… Mi smo ga ubili…"
  "Mi?"
  "Mi… Vojska… Čekamo samo da stari Predsjednik crkne pa da počnemo mijenjati stanje u Zemlji… Sve će biti drukčije."
  "Šta će meni vaše jebene vojne tajne?"
  "Dobićeš azil i puno para u svakoj zemlji ako im pokažeš te papire. Nema te špijunske službe na svijetu koja ti neće dobro platiti za te informacije. Uzmi papire i bježi… Neću te ganjati."
  "Nećeš? Da ti vjerujem? Tebi?"
  "Hoćeš da se zakunem Starim?"
  "Šta ako uzmem papire pa te onda opet ubijem?"
  Vjerovao mi je. Ožiljak u obliku crtačeg perceta mijenjao je boje i podrhtavao, vrh mu se sve više širio i postajao nalik na pačji kljun, pa onda na pticu što maše krilima. Kao da je htio da se odlijepi i odleti s tog lica.
  "Nemoj… Daću ti i papire i sve para što imam. Nemoj… Ipak smo mi neka braća. Grehota je ubiti brata."
  "Jeste brata. Udesili ste, znači, Premijerov avion isto onako kako si ti meni sredio auto?"
  "Halali… Nemoj me ubiti. Krivo mi bilo što si Starog udario…"  
  Iz usta mu je, pamtim, smrdilo baš kao iz upravo otvorenog groba i pljuvačka je iz njih prskala kao iz spreja. Cvilio je. Dok je govorio, zubi su mu se sudarali kao da je hrumao nešto tvrdo i šapat mu je bio neprirodno šuštav. 
  "Ustaj i spremi se, idemo na groblje. Posjetićemo grob našeg Starog. Tamo ćeš mi se zakleti."
  Izgovarao sam riječi polako, slog po slog, svaka je bila prekrivena ledom, uživao sam da budem svirep.
  Na zidu iza mojih leđa je visio Ulazak u raj. Nijednom nisam pogledao u sliku. Oči sam zabavljao pogledom na grmaljasto Polubratovo tijelo po kome su zibale kese sala. Ipak, brzo se oblačio, još uvijek je bio vojnik. Začas je bio spreman. Nije zaboravio nabiti šapku na glavu.
  "Daj te papire!"  
  Zavukao je lijevu ruku u ladicu svog pisaćeg stola, izvukao ključ i njime otvorio teška vrata na gvozdenoj kasi ofarbanoj sivim lakom. Izvukao je fascikl od kartona išaranog flekama različitih nijansi zelene i maslinaste boje, baš kao na maskirnoj uniformi. Pružio mi je fascikl.
  "Ti ćeš to nositi, ja moram držati pištolj"
  Vrhom pištolja sam mu pokazao da prođe pored mene. Kada je došao do vrata rekao sam mu da stane i da sačeka malo sa leđima okrenutim prema meni. Nisam htio da vidi kada cijev pištolja skrenem na drugu stranu. 
  Okrenuo sam se prema zidu.
  Cijev sam zabio u sred slike i nišanom pištolja, oštrim kao kama, počeo da crtam veliko "X" preko Ulaska u Raj. Stvrdnuta uljana boja gulila se s platna, mrvila i prosipala po podu s puno manje otpora nego što sam mislio. Moj "X" je izdijelio Ulazak u raj na četiri trokutaste plohe. Potom sam svaku od njih pojedinačno temeljito sastrugao. Vrh pištolja bio je sav išaran bojama koje su nekada činile čudesnu sliku. Umjesto nje je na platnu sada ostalo neraspoznatljivo ruglo. 
  Trebalo mi je vremena da uništim sliku i još više da se smirim, da se prestanem znojiti, da mi se dah povrati i misli saberu. 
  Dlaka mi je falila da se sav ne raspuknem.
  Na Polubrata sam bio zaboravio. Da nije bio onoliko uplašen, mogao mi je prići i uhvatiti me šakama oko vrata, a da ga ne primijetim. 
  Nije se ni pomakao.
  Vidio sam njegova leđa u okviru vrata, nepomična kao da su od gipsa. Glava i ruke ukočene, samo su mu noge u predjelu koljena jedva primjetno podrhtavale.
  Dok smo izlazili iz zgrade, sreli smo dvojicu uniformiranih čuvara koji su samo klimnuli glavom prema Polubratu, jedan od njih se čak naivno osmijehnuo "drugu potpukovniku".
Polubrat je hodao kao da mu je noga slomljena, ali je ipak hodao i poslušno slijedio moje upute baš kao da se nečemu nadao. Ko zna, možda je znao da ću ga svakako ubiti, ali da se to neće dogoditi odmah ako hoda. 
  Puno je volio život i bila mu je uhar svaka sekunda.

46.

Polubrata sam ubio pred zoru. Sve do tada mi je pričao. Znao je da će živjeti onoliko dugo koliko bude govorio pa mi je ispričao sve što je imao. 
  Onda je zašutio i ja sam mu svih pet metaka sručio u lice. Glava mu je izgledala kao tek izvađena iz mješalice za beton. Moždana supstanca i komadi kostiju razasuli su se svukuda po travi izrasloj na grobu njegovog i mog Starog. Njegovo trupla, gomila mrtvog mesa, prostrlo se tik pored humke. 
  Gledao sam u nebo, u suptilnu tonsku gradaciju boja, od tamnomodre na vrhu do ružičaste iznad horizonta. Iz daljine se čulo kukurikanje horoza. Bio sam miran kao da sam bog zna šta veliko uradio, a ne ubio. Zapravo se nisam ni osjećao kao ubica.
  Polubrat mi je uzeo ljubav i crtanje, život i kuću, Grad i Zemlju. Sve mi je uzeo. 
  Ja sam njega ubio.
  Pošteno.
  Istrgao sam onaj fascikl iz njegovih mrtvih ruku, obrisao krv sa korica o njegove pantolone i otišao. Grad je žmirkao dolje u onoj svojoj kotlini kao da su ga pucnji iz pištolja razbudili. Poželio sam se još jednom okrenuti da ga pozdravim i zapamtim, ali se ne okrenuh. Nisam htio još jednu sliku koja će me poslije mučiti. 
  Mislio sam: zaboraviću Grad. Ali nisam.
  Mislio sam: zaboraviću Tebe. Ali nisam.
  Stalno mi slika Grada pred očima. I Ti u Gradu.
  Ostarih, a ne zaboravih.  
  Znaš, ponekad poželim da Polubrat oživi.
  Pa da ga još jednom ubijem.