Useljenik

 JEDAN DAN, JEDNO VJENČANJE (Hanau kod Frankfurta, mart 1995. Zapisano tokom razgovora sa Zvonimirom J., bivšim novinarom “ Staza” i ratnim snimateljem Bosanske televizije.) Tek kad je počeo rat i sad, kad sam postao izbjeglica, ja prvi put u životu radim posao za koji sam se školovao, bavim se filmom. Da ne bude zabune, nisam nikakav režiser, iako sam diplomirao filmsku režiju. Tu diplomu mogu, ovdje u Njemačkoj, eventualno upotrijebiti u nedostatku toalet-papira. Radim neki posao koji bi se mogao opisati kao asistentovog asistenta asistent u produkciji jedne krimi tv-serije koja, jamačno, nikad neće biti gledana van njemačkog govornog područja. Dakle, razgovarate s čovjekom koji je pravi sretnik unutar milionske mase bosanskih izbjeglica. Imam posao, ne moram prositi socijalnu pomoć, nisam prinuđen da radim na crno ili da kradem, a što je najvažnije, činjenica da radim najvjerojatnije će me spasiti od toga da me Švabo potjera nazad, u onu ludnicu. Jasno vam je da ni u primisli nemam ideju o povratku u Sarajevo. Ne mogu zamisliti na šta će to sve tamo ličiti kad se, ako ikad, prestane pucati. Ko bi mogao izdržati sve te prezirne poglede obogaljenih, poniženih, uništenih ljudi koji bi, znam, mene više mrzili zbog toga što su mi ruke, noge i oči na broju, nego one koji su učinili da njihove nisu. Nikakvo mi opravdanje ne bi bilo to što sam i sam tamo bio više od dvije godine. Eto, bio sam i ranjen, mada je tu moju ogrebotinu sad nepristojno spominjati kad se zna šta se drugima dogodilo. Uostalom, gdje bih se ja to imao vratiti i gdje ja pripadam? Ja sam, valjda, Hrvat po tome što su mi preci bili katolici, a u Bosni je historija, kao malo gdje drugdje na takav način, vjeru izjednačila s nacijom. No, ja sam se, kad bi me neko pitao, oduvijek izjašnjavao kao Hrvat-Bosanac, a u mlađim godinama, ne stidim se priznati, Hrvat-Jugoslaven. No, svi moji temeljni osjećaji vezani za kulturu i naciju, ako je to važno, a, eto, pokazalo se da jeste važno, jesu primarno bosanski. Ja sam Bosanac, a nas su, ovakve kao što sam ja u ovom ratu proglasili najvećim neprijateljem i svojski se potrudili da nas unište. Vidite i sami šta se događa s Bosnom. Kao da su se sve sile pod kapom nebeskom udružile da raskomadaju taj, ionako mali, komad zemlje. Među Srbe ne mogu. Njima sam već svojim imenom i porijeklom neprijatelj, a ne vjerujem da bi mi oprostili što sam ponešto i poduzimao protiv njih. Ne bih se lijepo osjećao ni među “svojima”. Oni, inače, dolje u Hercegovini, ne vole nas Hrvate iz Sarajeva i Bosne. Smatraju nas previše “islamiziranim”, a i moj odnos prema životu je znatno drugačiji od njihovog. Kratko rečeno, ja nemam s njima mnogo zajedničkog (iskreno, ja s takvima nikad nisam zajedno ni tramvaj čekao), a ne da mi se da se, pod stare dane, navikavam na državu stvorenu po njihovim standardima. Da se vratim u onaj mali rezervat što će se i dalje zvati “Bosna” i gdje će dominirati Bošnjaci-muslimani koji će, stiješnjeni tamo, a nakon svega što im se dogodilo, sigurno podivljati (ako već nisu), to je tek najgora solucija. Osim toga, sad smo za mnoge od njih i mi sa hrvatskim imenima njihovi neprijatelji. Neki nas smatraju i gorim od Srba. Ne, gospodine, ja sam izbjeglica, i to sam, potpuno svjesno, odlučio ostati do kraja života. Ah, izvinite, ja se ponašam kao da sam stvarno nekakav režiser, kao da Vam dajem intervju, umalo da zaboravim da Vi hoćete da vam pričam o Čoliću. Istodobno, to je i lahko i teško.Lahko - jer mi je bio drag i nisu mi izblijedjeli iz sjećanja mnogi trenuci drugovanja s njim. Teško, jer je i inače teško za nekoga reći da ga poznajete. Ljudi, čak i oni koji iz vana izgledaju jednostavno, komplicirana su bića. Znate koliko se puta zna desiti da muž i žena žive u braku dvadeset godina i da jedno od njih, ili oboje, imaju dvostruki život, za koji ono drugo nikad ne sazna. A taj drugi, tajni život se, ustvari, najčešće pokaže kao onaj suštinski sadržaj cjelokupnog postojanja tog čovjeka. Zato bih vam ja lagao kad bih vam rekao da sam poznavao Čolića, ali reći ću vam nekoliko detalja koje držim bitnim u odnosu između nas dvojice i neke za koje znam da su Čoliću značile mnogo. U Jugoslaviji je, u jednom trenutku, postala privilegija biti umjetnik. Ne mislim, biti pravi istinski stvaralac, odan cijelim svojim bićem umjetnosti kojom se baviš, već imati status umjetnika omiljenog u društvu. Razlog za to je što su se djeca politički moćnih ljudi naglo počela zanimati za umjetnost, a njihovi roditelji, svemogući birokratski bogovi, poticali su ih u tom njihovu opredjeljenju. 
Valjda, kad se čovjek dočepa svega što se može poželjeti u materijalnom svijetu, pa novcem, kućama, luksuzom, skupim ljubavnicama, zadovolji svoju pohlepu, počne se zanimati za besmrtnost. Vladajuća klasa u bivšoj Jugoslaviji, komunistička vrhuška, mora da je slutila da su njena moć, slava, bogatstvo, na koncu a njihovi životi, ipak, vremenski ograničeni. Instinktivno, znali su da umjetnost produžava ljudsko trajanje. Ako se već oni sami nisu mogli transformirati u umjetnike, stimulirali su svoju djecu da to postanu. Zato je u Jugoslaviji bilo izuzetno teško sinu nekog radnika i seljaka da se upiše u neku od umjetničkih akademija, niti u zemlji, a pogotovo u inozemstvu. Tu je Titov zakon o jednakim šansama za sve pri upisu u škole obično izigravan. Kad biste napravili malu analizu zapanjili biste se koliko je bilo najviših političkih lidera iz Jugoslavije među roditeljima najuspješnijih mladih umjetnika, koji su se tamo javili 70-tih i 80-tih godina. Ovo “najuspješnijih” shvatite uvjetno, jer je tim novopečenim slikarima, režiserima, glumcima, muzičarima porijeklo garantiralo, osim diploma, i najširi mogući publicitet kad bi se javili sa svojim prvim djelcima. Ja sam jedan od te funkcionerske djece, mada s jednom bitnom razlikom - meni se dogodio peh. Baš kad sam diplomirao režiju i kad je trebalo da moj slijedeći korak bude da od države dobijem dotaciju za svoj prvi film, moj stari je zglajzao. U nekoj borbi između klanova, unutar Komunističke partije, bio je na strani poraženih i iznenada je umirovljen. Sav njegov utjecaj u društvu preko noći je ispario. Baš kao i danas, tako i tada, moja diploma, bez političke podrške mog starog, nije vrijedila ništa. Nisam znao kud ću sa sobom. Svi moji planovi pali su u vodu, te sam otišao u vojsku da promislim šta mi je raditi. U vojsci sam, po naređenju, morao pisati neke gluposti, uređivati zidne novine i slično, i tako došao na ideju da pišem profesionalno... Ja opet pričam o sebi, a ne o Čoliću. Oprostite... No, sad ćemo doći do toga. Po povratku iz vojske javio sam se u Redakciju omladinskog lista “Staze”. Tamo je upravo bilo došlo do smjene generacija. Stari urednici otišli su u velike novine ili su počeli graditi političku karijeru, a umjesto njih okupila se jedna nova ekipa. Vidjelo se, već po izgledu i sadržaju prvih brojeva lista koje su ovi novi momci uredili, da tu ima nešto, da se radi o ljudima koji umiju misliti svojom glavom. Bojao sam se da će me činjenica da sam bio sin, makar i pale, političke zvijezde degradirati u njihovim očima, jer većina njih dolazila je iz sirotinjskih sarajevskih predgrađa ili iz provincije. Međutim, nikad mi to niko nije uzeo za zlo, čak niti spomenuo. Svidjelo im se moje pisanje. Ja sam, eto, igrom slučaja, umjesto da pravim svoje filmove, pisao o tuđim. Tako sam se upoznao s Čolićem. S njim sam u početku bio i najbliži jer je bio neobično upućen u film. Bio je gledalac filmova koji je, bojim se, vidio čak i više filmova od mene. Mi smo i inače bili „filmska generacija“. Mislim na nas, rođene krajem pedesetih i početkom šezdesetih. Zapamtili smo vrijeme prije televizije i rock and rolla. To je, kasnije, bio sastavni dio našeg odrastanja, ali je u najvažnijim godinama - onima kad čovjek počinje otkrivati svijet oko sebe - odlazak u kino bio nešto što nas je najviše fasciniralo, tako da smo zauvijek ostali začarani filmskom magijom. Vrlo brzo sam dobio stalni posao novinara koji prati kulturu, prvenstveno film i teatar. Ne znam da li je to bila zasluga baš Čolića, koji je moje tekstove preporučivao za objavljivanje, ili činjenica da sam bio Hrvat? Sve su redakcije, pa eto čak i “Staze”, nastojale među zaposlenim imati pripadnike sve tri bosanske nacije pa je u Sarajevu, zbog činjenice da je Hrvata bilo najmanje, to ponekad donosilo izvjesne prednosti pri zapošljavanju i kasnije u građenju karijere. Čolić, koga sam upoznao tih dana kad sam stupio u “Staze”, bio je čovjek drugačiji od onog kakav je bio tokom većeg dijela našeg poznanstva. Mada si mu u pogledu mogao vidjeti neku tugu, s kojom kao da je rođen, tada je bio sjajno raspoložen i učestvovao u neprekidnom zbijanju šala u redakciji. Obično je predmet zafrkancije bio Veljo, jedan neizrecivo simpatičan papak, vrlo obrazovan i inteligentan, ali je imao nesreću da su mu se lampice u glavi sporo palile i nije umio da razumije sarajevski humor, ponekad tako surov. Svi u “Stazama “ bili su puni nekog zaraznog optimizma. Odnekud se skupila grupa tadašnjih dvadesetogodišnjaka, darovitih i samopouzdanih, bez karakterističnog bosanskog kompleksa manje vrijednosti , pravili su sve bolji i bolji list. “Staze” su se, što nikad prije nije bilo zabilježeno, prodavale i u Beogradu, Zagrebu, pa čak i u Skopju i Ljubljani, bez obzira na jezičke barijere. Drago mi je da sam na neki način bio dijelom tog društva, mada me to koštalo šansi da se ikad više u životu bavim svojom primarnom profesijom. Novinarstvo mi je, jednostavno, isisalo svu energiju, oduzelo slobodno vrijeme i, do dana današnjeg, nisam ništa uradio u oblastu filma, ako ne računamo nekoliko započetih i nikad dovršenih scenarija i ono što sam radio u ratu. Dakle, u tom društvu zadovoljnih mladih ljudi, koji rade posao kojeg vole i imaju uspjeha u tome, Čolića sam doživljavao kao najsretnijeg od svih. Razlog, naravno, nije bio samo posao, njegova briljantno započeta novinarska karijera, već ljubav. Saznao sam da je bio u strastvenoj vezi s Katarinom, djevojkom koju je poznavao već tri godine, ali tek tad je mogao reći da je ona bila u potpunosti njegova. U vrijeme kad su se upoznali Katarina je već bila zaručena s nekim tipom. Čekali su samo da završe studije i da se vjenčaju. Ali, eto, Čoliću je bilo uspjelo da rasturi tu vezu, nakon tri godine punih komplikacija, zakazivanja i otkazivanja ljubavnih sastanaka, raskidanja i mirenja. Djevojka je sve to vrijeme, svi su to znali, održavala promiskuitetnu vezu s obojicom. Nešto kao u Truffautovom filmu “Jules et Jim”, s tim što se sarajevski Jules i Jim nisu željeli upoznati. Očito su prezirali jedan drugog. Na kraju se Čolić pokazao upornijim. Njegovi muški kvaliteti presudili su. Ili nešto drugo? To zna samo Katarina! Djevojka se potpuno predala Čoliću, koji je time postao još mahnitiji od ljubavi za njom. Sad, kad se prisjećam tih dana, sve mi izgleda kao čarolija.Kao da sam sve to samo usnio. Tolika sreća, svi ljudi koje sam poznavao naprosto su se sijali... Spremala se Olimpijada u Sarajevu! Grad je odjednom postao čistiji, svjetliji, nekako se povećao, postao, onako, kako da kažem, “svjetski”. U Beogradu i Zagrebu, tamo gdje su nas stalno potcjenjivali, umirali su od zavisti. Neposredno pred Olimpijadu Čolić i Katarina su se vjenčali. “Staze” su zakupile jedan kafić na Bjelavama, gdje smo taj događaj proslavili. Bože, koji je to dernek bio! Kad se samo sjetim Velje, bio je kum na vjenčanju. Posmatrati njega pijanog, bilo je zabavnije od najboljeg teatra! Pa, Zijada, Stanka, Karla, koji je kao i uvijek bio glavni. Čak je i Dragan, naš šef, koji je obično pokušavao glumiti neki smiješni autoritet, bio pijan kao kugla. Taj dan se u mom pamćenju zadržao onako kako se u sjećanju javljaju pojedine scene iz Felinijevih filmova : uvijek pamtiš samo dijelove, nikad cjelinu, i nikad nisi baš siguran iz kojeg je filma dotična scena. Tako da uopće nisam siguran koliko je to vrijeme bilo stvarnost, a koliko ga je kasnije idealizirala moja mašta. Danas, naprosto, ne mogu da vjerujem da je u našim životima jednom bilo toliko sreće? Sljedeći broj “Staza”, koji smo pripremali polumrtvi od mahmurluka, jedva je izašao na vrijeme. I bio najlošiji koji smo ikad napravili. Nije bilo tog čovjekomrsca, zavidnika, niti uhljupa bilo koje vrste koji je mogao odoljeti erupciji veselja koja se širila tih deset dana ulicama Sarajeva. Olimpijada je učinila da naš grad zablista, a Sarajlije, takvi smo kakvi smo, nismo imali mjere u svom oduševljenju : poredili smo se s Parizom, New Yorkom, Münchenom...! Svi drugi gradovi u Jugoslaviji činili su nam se kao zabačeni zaseoci. Čitavo Sarajevo bilo je na ulicama dokasno unoć.Svi su odlazili na sportske terene, pratili podjelu medalja, dočekivali zoru u kafanama, koje nisu prestajale raditi, dijelili smo svoje ushićenje međusobno. Ko bi tada povjerovao da je među nas moguće posijati mržnju? Da, sjećam se, i vaš Švedski kralj bio je tamo i radovao se s nama... Jedino Čolića nigdje nisam vidio tokom cijele Olimpijade. Nije ga bilo ni u redakciji, bio je uzeo odmor. Navodno je sve vrijeme proveo u krevetu s Katarinom. Možete misliti kolika je to ljubav bila! Sigurno ste nekad bili u kinu kad se, za vrijeme projekcije, iznenada dogodi da se filmska vrpca prekine u projektoru. Tada, potpuno neočekivano, totalni mrak zamijeni svijetlo, boje i život koji se odvija na ekranu. Tako se naša sreća naglo završila u danima koji su uslijedili. Već te godine Jugoslaviju su počeli drmati snažni politički potresi koji su, neumitno, vodili njenom kraju. Najvidovitiji među nama već su slutili da nas čeka strašna katastrofa, u kojoj će se kola slomiti baš preko leđa nas, Bosanaca. Isto se desilo i Čoliću. Njegov brak je potrajao nekoliko mjeseci, a onda ga je Katarina napustila. Zašto? Ja mogu samo pretpostavljati. Svi mi potrošimo život pokušavajući da saznamo nešto više o ženama i, obično, u tome ne uspijemo. Međutim, ja sam imao priliku da žene studiram u vrijeme dok se Sarajevo pržilo, dok je u tom gradu harala epidemija smrti. Pune dvije godine proveo sam tamo, i često sam, kao i drugi, bio na samom rubu mentalne i fizičke patnje. Bilo je trenutaka kad sam bio toliko potonuo u apatiju da sam molio Boga da grad padne u srpske ruke, da konačno muke prestanu. Žudio sam svoju smrt. Nikad nisam vidio nijednu ženu toliko očajnu kao sebe. Ni kad je ta žena bila majka izmasakriranog djeteta, niti sestra koja je ostala bez brata, ljubavnica bez voljenog partnera... Ja sada, nakon tog iskustva, iskreno mislim da su žene jače od muškaraca. Da li biologija, obaveza majčinstva, ili sam Bog, onemogućili su ženama da vladaju ovim svijetom. Stoga su žene, a to im je jedino i preostalo, razvijale ono racionalno u sebi. I to se kristalno jasno vidjelo u Sarajevu. Samo muška, ograničena svijest mogla se buniti što su mnoge žene u ratnom Sarajevu naglo postale promiskuitetne. Ne, to ne možemo jednostavno nazvati mijenjanjem muškaraca u njihovom krevetu. One su samo, u kratkom vremenu što im je preostalo do detonacije granate s njihovim imenom, uzimale od života ono što bi, inače, pravilno raspoređivale godinama. Sarajevske žene su - iz istog razloga, a ne iz inata - oblačile svoju najljepšu garderobu, trošile posljednje zalihe šminke, prije nego bi se prošetale gradskim ulicama. Jedino primitivni klipani mogli su protestirati što su žene u Sarajevu nastavile rađati djecu, vjenčavale se, organizirale žurke, izbore za miss opkoljenog grada... One to pravo nisu tražile niotkoga. Same su ga uzele, da bi u onom kondenziranom vremenu koje im je preostalo, doživjele da budu majke, ljepotice, ljubavnice, nevjeste... U svojoj racionalnosti žene su sposobne da, svjesno, razviju kod sebe i iracionalno. Sarajevske žene su uvijek vjerovale da će grad preživjeti, da će sve ponovo biti kao i prije. Čak i ljepše! One jako dobro znaju da je logika nešto što je često samo nepotrebni teret životu. Da logika i pamet nisu isto. Nema sumnje da je i Katarina, kao i sve žene, bila racionalna. Brzo je shvatila da je napravila grešku i požurila je da je ispravi. Sigurno da je voljela Čolića, ali šta je išlo uz tu ljubav? Kućica u mahali, polovni auto jugoslavenske proizvodnje, njegova majka koja joj je otvoreno pokazivala koliko je mrzi, njegov posao bez radnog vremena, reda i sistema, njegovo društvo koje joj je oduvijek ličilo na običnu bandu ugursuza, njegova plaća, nedostatna da im omogući neku pristojnu materijalnu udobnost, čak ni u perspektivi i, konačno, njegova urođena melanholija i pesimizam, koji mora da su joj zagorčavali život. S druge strane, njegov suparnik, Siniša, bio je dijete imućnih roditelja, i uspješan mladi inženjer, što će reći da je imao profesiju mnogo unosniju i stabilniju od novinarske. Živio je u luksuznoj kući, subotom i nedjeljom išao bi svojim “golfom” na Jahorinu na skijanje - dok Čolić nikad u životu nije stao na skije! - ljeti bi odlazio na more u neki pristojan hotel, dok je Čolić radije ljetovao u sarajevskim kafanama, putovao je godišnje najmanje dvaput ili triput u inozemstvo, a Čolić je najdalje dobacio do Italije... I, šta da Vam pričam? Nije bilo dileme koga od ove dvojice jedna žena, zdravog razuma, radije bira za čovjeka s kojim će provesti život i, možda, imati djecu. Katarina se vratila Siniši, a ovaj joj je oprostio za nešto što su oboje, vjerojatno, smatrali avanturom. Čolić nije pravio probleme oko razvoda i, kako sam čuo, Siniša i Katarina su se poslije vjenčali. Šta je tad radio Čolić? Pokušao je da se izliječi radom. Odjednom je postao najdiscipliniraniji i najmarljiviji član redakcije “Staza”. Nije išlo. U piću je nadmašivao čak i Velju, ali kome je alkohol ikad pomogao? Ponovo je počeo da bježi u kino. Gledao je sve filmove koji su bili na repertoaru. Čak i one koji su se prikazivali po kinoklubovima, takozvane eksperimentalne i avangardne – one, čiji autori snime što god im padne na pamet, montirajući to kratkim rezovima, pa boja i svjetlo bezrazložno agresivno titraju – dakle, filmove koji kao da su snimljeni samo iz jednog razloga : da uništavaju vid svojim gledaocima. Ni u kinu mu nije uspijevalo da ne misli na Katarinu. 
Na kraju, otišao je u zgradu općine u kojoj je živio i prijavio se za odlazak u vojsku. Zalud. Iz vojske se vratio još očajniji. Postao je pijanica. Činilo mi se da je nastavio raditi samo zato što je tako dobivao novac koji mu je trebao za piće. Mada, da ne griješim dušu, imao je još jedan jak motiv da piše. Kako rekoh, tada je sve ovo počelo. U Srbiji su pomahnitali! Predstojeći rat mogao se onjušiti. Naš list je pokušavao učiniti nešto za Bosnu, a Čolić je bio Bosanac, baš pravi. Volio je Bosnu, možda, jednako koliko i Katarinu. Nas, u “Stazama”, posao i politika bili su toliko zaokupili da niko nije imao vremena da se bavi bilo čijim privatnim problemima. Bili smo u redakciji, čitali novine, pravili intervjue, pisali. Nakon posla opet smo odlazili u kafanu. Voljeli smo ići u one najgore birtije gdje se okuplja polusvijet i tu ispijali jeftino piće i bistrili politiku, smišljali teme za iduće izdanje lista, prepirali se komentirajući tudje tekstove ili političke događaje, i tako... Postali smo pravi usrani novinari. I Čolić je bio s nama. Razgovarao o politici, novinarstvu, Jugoslaviji, Bosni... Sve dok se ne bi napio. Onda je zapadao u žalosno stanje i tražio sugovornika da mu priča o Katarini. Malo ko od nas ga je htio slušati. Išao nam je na živce, naročito Zijadu. On, koji se svim svojim bićem bio posvetio novinama i pisanju, nije mogao razumijeti kako neko može biti toliki bilmez kao Čolić, kako mu neka kurva može do te mjere pomutiti razum? I, što je za Zijada bilo potpuno neshvatljivo, prema pismima čitalaca koja su stizala u redakciju dalo se zaključiti da je Čolić bio naš najčitaniji autor. Popularniji čak i od njega, Zijada! Ne jednom, Zijad je tvrdio da ta pisma piše sam Čolić. Ni ja ga nisam slušao. Umarao me je svojim jeftinim, patetičnim filozofiranjima tipa : “Svi mi, muškarci, imamo želju da povalimo neku žensku. Mnoge od njih, koje srećemo na ulici, rado bismo vidjeli u svom krevetu. Ali, to nije ljubav. Ženu voliš samo onda ako želiš da je ljubiš. Ako su ti u pamćenju na nju njene usne i oči, a ne njena zadnjica, noge sise...” Zamislite koliko mi je bilo stalo da slušam ovakvo cmizdrenje, u vremenima kad su pod udarom srpskih nacionalista, predvođenih Miloševićem, nestale jugoslavenske autonomne oblasti Vojvodina i Kosovo, Republika Crna Gora i svi mi se pitali kad će na red doći Bosna i šta će učiniti Hrvati i Slovenci? Najčudnije u svemu tome je da su se Katarina i Čolić i poslije razvoda redovno sastajali, u tajnosti. U njegovom društvu moglo se vidjeti raznih djevojaka, ali takvih, koje, što bi on rekao, nije želio ljubiti. Neke opajdare, s kojima bi proveo noć kad bi se napio, i ništa više. U nejednakim vremenskim intervalima on je, dakle, nastavio da se viđa s Katarinom. Da li je ta žena doista bila neki sadist i nastojala ga dokusuriti, ne pružajući mu šansu da je zaboravi, ili je u pitanju bilo nešto drugo? Ko će ga znati? Ono što je sigurno jeste to da ni u njenom novom životu nije bilo sve sjajno. Imala je, doduše, građansku udobnost. I ona i muž imali su dobro plaćene poslove, svako od njih je vozio auto, putovali su u inozemstvo... Ali, iz nekog razloga, nisu imali djece. Nisu mogli, ili neko od njih to nije želio, to vam ne bih znao kazati, ali jasno je da o bračnoj sreći u kući bez djece i sa ženom koja se uredno ljubaka s bivšim mužem, nije moglo biti govora. Normalno bi bilo da me je sve to tada interesiralo, barem da bih imao više materijala za trač, ali nije. Novinarstvo, posebno u burnim vremenima, ima moć da čovjeka obuzme u cjelosti, da ga isključi iz svijeta sitnica, obiteljskih običaja i navika, praktičnih stvari, posjeta rođacima, odlazaka u zoološki vrt, zavirivanja u susjedov život, zavisti zbog njegovog novog auta ili odlazaka na skupa ljetovanja... Iz onoga što, obično, zovemo životom. Toliko koliko sam Vam ispričao o Čoliću, toliko znam. Već prije nego što je svuda okolo zagrmjelo mi smo se bili rasturili. Iznutra. Postali smo poznati i proradile su naše sujete, zavist, konkurencija... Našim međusobnim odnosima prevladala je netrpeljivost. Ni sve godine provedene zajedno, ni naše novine, posao od kojeg smo svi zavisili, ni rat, koji je već počeo da se valja prema Sarajevu, nisu bili dovoljan cement da nas drži na okupu. Neki bogati piljar kupio je “Staze”, a mi smo se razišli, svako na svoju stranu. Ja sam pokušao da pokrenem svoj privatni biznis, nešto oko reklame. Nisam imao vremena da bilo šta napravim u tom novom poslu. Zapucalo je. Čolić se već ranije zaposlio na Bosanskoj televiziji i pozvao me je početkom rata da dođem, da pomognem. Pola zaposlenih s Televizije otišlo je na Pale, među četnike, a i dobar dio onih drugih je negdje nestao. Osim jednog, svi predajnici su već odranije bili okupirani i bilo je pravo umijeće održati tv-program u životu u ratnim okolnostima. Zato su Televiziji bili potrebni svi koji su nešto znali o tom poslu, pa i oni koji nisu znali. Nisam htio ponovo u novinare, pa sam se prihvatio kamere. Pojma nisam imao koliko sam bio hrabar. Bio sam svugdje. Tamo gdje su granate padale, u mrtvačnicama i bolnicama među raskomadanim tijelima, na borbenoj liniji među ljudima koji su branili grad. Kažem “hrabar”, jer je snimanje u Sarajevu bilo upravo to - hrabrost. Mada ja to, priznajem, nisam znao. Znate, kad ste vojnik u rovu, vi izvirite, ispalite metak ili rafal, i ponovo se zaklonite, a snimatelj mora biti na čistini najmanje onoliko koliko traje kadar. Usto, bili smo posebno tražena meta četničkih snajperista koji su znali da, radeći svoj posao, mi zapravo skupljamo dokaze protiv njih pred poviješću. Oni nisu imali razloga da se posebno plaše te povijesti i naših dokaza u njoj - vidite i sami kakav je naš svijet - ali su ubijajući nas, vjerojatno, nastojali da preduprijede mogućnost da jednog dana nihova djeca, gledajući naše filmove i kasete, upoznaju zločine svojih roditelja. Snimio sam brojne tragične događaje iz Sarajeva, mnogi moji snimci obišli su svijet, vaše televizije su ih prikazivale, uz napomenu da nisu preporučljive za djecu i ljude sa slabim stomakom. Možda bih zaradio finih para, kao neki moji drugi sugrađani, da sam te trake čuvao ili da sam se, barem, potpisao na njima i tako zaštitio svoje autorstvo. Ali, zaboga , kako sam mogao misliti na takve stvari u onoj kasapnici? Rekoh, bio sam hrabar, ali samo dok i mene nije zakačilo. Dok u svom mesu nisam osjetio krhotine užarenog metala. Od tada me je strah i od tada mi je u glavi bila samo jedna misao. Pobjeći! Hvala do neba mom njemačkom kolegi koji mi je pomogao da izađem iz Sarajeva i dođem u Njemačku. I, sad sam tu. Vidite šta je ovaj rat učinio, postali smo još više sebični, svako misli da je njegova sudbina najvažnija, stalno pričam o sebi, a gotovo ništa o Čoliću. Šta mogu, on mi je ušao u kadar u jednom trenutku mog životnog filma i, onda, desetak godina kasnije, izašao da se više nikad ne pojavi. Bio mi je drag, na neki način sam ga poštovao, ali kao što ste vidjeli, nemam baš šta mnogo reći o njemu. Ipak, on u mom životu nije igrao ulogu veću od zapaženog epizodiste. Kao ni ja u njegovom.