Katapult

 Duboko u sjeni vijesti o ubojstvu ministra o kojem bruje svi mediji nalazi se dojava o pravom masakru u centru grada koji se dogodio samo dan kasnije. Običan prolaznik je zaskočen dok je gledao u izlog sa dječjim igračkama. Ubojica mu se prišuljao s leđa i zabio mu nož u vrat, potom je nož izvukao i u tijelu svoje još žive žrtve napravio daljnjih četrnaest rupa. Velika lokva mrko-crvene boje koja je ostala na cesti dovodila je u sumnju tvrdnju da se u ljudskom tijelu nalazi samo pet litara krvi. Dvije žene koje su gledale cijeli prizor i doživjele težak šok kao i jedan sredovječni muškarac koji je dobio lakši infarkt su se mogle računati u kolateralne efekte zločina.
I prije nego je pročitao njegov detaljan lični opis, inspektor već zna ko je ubojica. Nakon što je ubio navodnog ljubavnika svoje supruge, jasno je da će lopov sada potražiti nju i uopće nije pitanje šta će se dogoditi kada je pronađe. Naziva socijalnu ustanovu koja je dala novi, tajni stan njegovoj porodici. Nakon što dobiva njihovu adresu izdaje zapovijed o uvođenju policijske zaštite za ženu. Tri sposobna mlađa detektiva, predvođena njegovim asistentom Olleom, će raditi u smjenama tako da će jedan od njih u svakom momentu biti u blizini žene spreman da brzo reagira ako se njen muž pojavi.  
Inspektor je jednom pročitao misao Orsona Wellesa: "Slobodni ljudi su najveća nevolja za policiju. Policija ima pravila za postupak s kriminalcima."
Precizno i tačno kazano. Kriminalac koji je ubio bolničara, prolaznika i, inspektor je gotovo siguran u to, ministra mogao se već smatrati uhapšenim. No, njegova je uloga ista kao i uloga oružja kojim je izvršen zločin. 
Oružja kojim je rukovao neki slobodan čovjek. 
Inspektor izdaje nalog da se pokrene sveobuhvatna potraga za lopovom. Mora ga se što prije uhvatiti i ispitati.
  
Stevan svim silama nastoji ostati u stvarnosti, ali to mu sve rjeđe uspijeva. Iskače iz svoje sadašnjosti svaki čas i bježi natrag. Luta hodnicima svoga života. U nekima je svjetlo, mnogo svjetla i zrak je čist, u drugima je vlaga i mem, smrdi gnjilo ljudsko meso i svukud je mračno. Jedina svjetlost tada dolazi s durbina na njegovom snajperu. Na pravilnom krugu sa ucrtanim križićem se vidi slika velikog kontejnera na kojem je sprejem napisano "Željo" i iza njega viri ćelavi čovjek sa dvije bijele kantice. Sprema se da pretrči ulicu. 
  Stevan je negacija Boga. Bog daje život, Stevan ga uzima.  
  Čim ćelavi napravi prvi korak, Stevan će ga ubiti, pogodit će ga direktno u ćelavu lubanju i prosuti mu mozak po cesti, a onda će izbušiti kante i kroz durbin gledati kako cure potočići krvi iz njegove glave, miješaju se sa vodom iz kantica i uviru u pukotine na asfaltu.
  Vrišti tako snažno da mu se pluća cijepaju. Hoće da se čuje do neba..
  "Uzmi me, Bože!"
  Urla dugo i oštro sve dok se zadnje kapi snage zajedno sa otrovom koji kruži njegovim krvotokom ne iscijede. Iscrpljen leži na truhlom podu. Na stomaku i prsima osjeća težinu moderne talijanske puške koju mu je klempavi dugonja dao. Miluje je po glatkom kundaku i ljubi njenu ledenu cijev. Hladni metal se brzo grije i preobražava u glatku i toplu kožu. Sad Stevan ljubi okrugli stomak svoje žene iz kojeg dopiru titraji novog života što su ga njih dvoje stvorili. Onda ljubi nabubrile bradavice na njenim golemim sisama, vrat, bradu i konačno njene mehke, vlažne usne. 
  Ljubi je i tješi.
  "Sutra ćeš ići. Ti ideš prva, a ja ću doći. Ako manijaci stvarno započnu rat, ja dolazim za tobom. Mi s njima i njihovim ratom nemamo ništa."
  "Ideš sa mnom."
  "Ostat ću još malo, možda se sve ovo smiri. Ne možemo samo tako ostaviti sve što smo stekli."
  "Hoću da si sa mnom."
  "Biću s tobom. Doktor je rekao da ćeš roditi za četiri sedmice. Čekećemo dvije sedmice. Budi za to vrijeme gore Preko Rijeke. Ako se ovdje stanje smiri, ja ću doći po tebe. Vraćamo se nazad zajedno i rodit ćeš ovdje. Ako se ne smiri ja ću sve rasprodati, strpati albume s fotografijama i nakit u auto i doći gore. Čim rodiš i beba malo ojača, idemo dalje."
  "Gdje?"
  "Gdje bilo. Samo što dalje od ovih kretena."  
  Praznik je i po cijelom gradu se čuje pucnjava. Nikad se ranije ovako nisu slavili praznici. Strah ga je. Ljubi je. Želi u poljupcu ugušiti svoj strah za nju i za mali život koji je proklijao u njenoj utrobi. 
  Krupna zrna kiše udaraju po krovu, ali on ih ne čuje.
  Ona ne uzvraća poljubac. Njene usne se tope i nestaju. Umjesto mehkog i vlažnog mesa njenih usana i jezika, osjeća okus nečega tvrdog i suhog. Svjetla sasvim nestaje i odnekud zaudara tako žestoko da mu suze naviru na oči. Prene se, pali upaljač i na titravoj svjetlosti vidi iscerenu lubanju. Dvije crne duplje u kojima su nekada stajala dva najljepša oka su bezdan dublji od svemira.  
  Cvili.
  "Uzmi me, Bože! Što me više ne uzmeš?"
  Tone u mrak.
  Kapi ledene kiše se probijaju kroz rupe na drvenom krovu i ujedaju ga za vrat, po obrazima i očnim kapcima. Kiša ga budi. 
  Opet je sada. On je u malom privatnom parku sa klackalicama, ljuljačkama i drvenim konjićima na oprugama, mjestu gdje se bogataševa djeca igraju. Skriven je u kućici od obojenih dasaka. Kroz okrugli prozor bez stakla posmatra ulaz u raskošnu vilu ljubičaste fasade sa vratima i balkonima od mramora. Vila je pusta već dva dana, ali on svejedno čeka. Čekat će sve dok se starac sa fotografije ne pojavi, koliko god to trajalo. On je ovdje zbog posla. Jedinog posla koji je ikada umio dobro raditi.
  Iznenadni zvuk automobilskog motora čini da se svaki Stevanom mišić napne i stvrdne kao u pantera kad nanjuši plijen.  
  Pod pazuhom stišće kundak i gleda kroz durbin. Nišan lagano prati automobil koji se približava kući. Za trenutak baca pogled na fotografiju koju mu je dao onaj klempavi čudak. Posljednja provjera fizionomije cilja. Sve po pravilima zanata. Automobil se zaustavlja i iz njega se pomalja žilavi starac, lice sa fotografije. Cilj. Stevan vidi njegovo čelo u centru kruga, križić mete je ucrtan tačno na njegovu desnu obrvu.
  "Uzmi me Bože. Ne daj mi da ponovo ubijam."
  Ali, kao i uvijek do sada, Bog samo šuti.
   
"Otvoreni grad će privremeno postati zatvoreni grad." 
  Na ekranu Mirzinog televizora je slika mršavog i sijedog pedesetogodišnjaka odjevenog u modru policijsku uniformu. Jutarnji program je sve što uopće gleda na televiziji, ako se ne računaju sportski prijenosi. Ranije je televiziju gledao ujutro zbog vijesti o ratu, a kasnije je rutinski nastavio da bulji u svjetleću kutiju dok bi radio prve jutarnje vježbe kojim je stavljao mišiće u pogon ili pripremao svoj doručak, puno voća zalivenog sokom od naranče. Jutros mu se, međutim, nikakve vježbe ne rade i umjesto doručka pije šolju crne kafe. Polako se navikava na nesportski život. 
  Policajac nastavlja odgovarati na pitanja novinara.
  "Poduzet ćemo rigorozne sigurnosne mjere, biće zatvoreni cijeli kvartovi. Svi koji znače nešto u suvremenom svijetu provesti će vikend u našem gradu. Nadam se da će građani imati razumijevanja za nas i da će shvatiti da izvanrednost situacije zahtijeva sasvim specifične sigurnosne aktivnosti." 
  Pjegava djevojka još nije ustala. Mirza je vidi kroz otvorena vrata kako se valjuška po krevetu uživajući u čvrstom jutarnjem snu. U iskušenju je da se i on vrati u krevet i pridruži joj se. Sad mu se ionako više nigdje ne žuri.
  "Za sada su četiri organizacije tražile dozvolu da demonstriraju. Ne mogu se u ovom momentu izjasniti o tome da li će i jedna od njih uopće dobiti dozvolu."
  Mirza je za trenutak u dilemi da li da probudi djevojku i da se pozdravi s njom. Predomišlja se i ostavlja njoj da odluči da li će se ovo pretvoriti u nešto slično vezi ili će, kad se vrati, njegov stan opet biti pust kao pećina, onakav kakav je postao od kako se majka razboljela. 
  "Ne, ne vidimo nikakvu vezu između atentata na ministra i predstojećeg samita. Ako je vi vidite, jako sam znatiželjan da čujem vašu teoriju." 
  Pakuje svoju sportsku torbu i odlazi na trening. Na nos je nabio naočale sa staklenim prizmama debelim kao prst. Nema više tajni.
  "Ja sam mislio da sam došao na press-konferenciju, a ono vidim da su se ovdje okupili eksperti koji me žele podučavati mom poslu."
  Iza zatvorenih vrata nestaju zvukovi televizijskog programa. 
  Dok korača ulicom Mirza nehajno maše torbom. Ne zna ni zašto ju je ponio. Sportska oprema mu zapravo ni ne treba: on je već imao svoj zadnji trening.  
  Negdje iz daljine dopiru glasovi svih bivših trenera. Ljute se i gunđaju zbog njegovog smotanog vođenja lopte, njegove neaktivne igre u odbrani, vidi komentare poznatih novinara koji se protive njegovom izboru u reprezentaciju.
  I čuje kako mu svi sve praštaju dok iz publike huči zvuk njegova imena. Nošena vjetrom, iznad pločnika lebdi golema novinska stranica sa krupnim, masnim slovima složenim u naslov: "Mirza - 98 koševa"
  On je mašina za davanje koševa, njegov tim skoro uvijek pobjeđuje zahvaljujući jednostavnoj formuli: igra svih igrača se svodi na to da loptu doture do Mirze u trenutku kada može neometano izvesti skok-šut. Najčešće puca s pozicija odakle je najteže pogoditi. Skače visoko, kao da malo zastane u zraku, gleda u koš, koncentrira se i zamišlja putanju lopte prije nego što je baci preko ispruženih ruku protivničkih centara. Čim baci loptu okreće se i trči natrag. Ne gleda prema košu zbog sujevjerja, boji sa da bi njegov baksuzni pogled skrenuo loptu sa njene savršene putanje. 
  Po uzdahu olakšanja iz publike koje zapljuskuje dvoranu zna da je pogodio. 
  Automobilske gume škripe i vozač mu psuje, naziva ga "prokletim slijepcem".
  Zbogom košarko.
  Šta sada da radi prokleti slijepac? 
  Pjegava djevojka mu je sinoć, u pauzi između dvije partije žestokog seksa, dala jednu ideju.

"AKO POKAŽEŠ RESPEKT ZA MENE I JA ĆU ZA TEBE": Amara Karala (29), navodnog vođu "Lige", sreli smo u sobi za posjetioce Gradskog zatvora čija nam je uprava ljubazno omogućila da postavimo nekoliko pitanja njihovom trenutno najpoznatijem štićeniku.
  "Jeste li vi vođa bande?"
  "Ne. Ja nemam nikakvu bandu oko sebe."
  "Možda prijatelje? Jeste li vi i vaši prijatelji jedan gang?"
  "To nije gang. Mi smo odrastali skupa, prošli smo skupa kroz mnogo toga. Mi smo kao braća, ali to ne znači da smo banda."
  "Kako gledate na maloljetnički kriminal i nasilje u naselju Sjenoviti brijeg?"
  "Pravi nasilnici su policajci. Oni su uzeli zakon u svoje ruke. Drotovi rade šta im je volja. Evo, odi sad u naselje i reci da mene poznaješ i svi će te respektirati. Pokazi meni respekt i ja ću tebe respektirati - i ja i moji prijatelji. Drotovi ne pokazuju respekt, oni samo tuku i pucaju."
  "Ali zašto ej toliko ljudi u naselju naoružano?"
  "Moramo se braniti. Moramo braniti našu djecu, sestre, majke…"
  "Od koga?"
  "Od drotova i onih koji bi došli iz drugih naselja da nas pljačkaju."
  "Ali i vi ste osuđeni za pljačku?"
  "Da."
  "Kako gledate na ljude koje ste opljačkali?"
  "Čovjek nema novca, nema posla, nema da jede… Šta da radi jedan takav čovjek? 
  "Zašto ne nađete posao?"
  "Koji posao? U Sjenovitom brijegu nema posla."
  "Kako vam je u zatvoru?"
  "Isto kao i na slobodi. Sjenoviti brijeg je isto tako jedan zatvor, jedna zamka. Nama niko ne dolazi. Samo policija.