Salijevanje strave

HUSO MORA TRČATI

Jutros sam nakratko svratio da redakcije; provrtio sam se malo naokolo i ispozdravljao s kolegama, onda sam tristoti put ponudio brak sekretarici Miri, jednoj garavuši zgodnoj kao supersonični avion koja strašno voli nositi kratke suknje i tako svojim savršenim nogama dekoncentrira muške članove redakcije što neki vide kao uzrok stalnog pada tiraža našeg magazina. Mira me tristoti put pitala je li se ja to šalim ili sam ozbiljan, a ja joj rekao da ima samo jedan način da to sazna – neka pristane. Poslije sam sjeo za svoj sto u namjeri da malo napravim reda, da bacim novine stare i po dvije godine koje tu skupljaju prašinu, da iz ladice poizbacujem nepotrebne stvari, uključujući i jednog crknutog štakora, te da konačno promijenim traku u svojoj pisaćoj mašini, ali kad sam shvatio koliko je to sve skupa posla - odustao sam. Ko zna kad ću opet ovdje doći? Na kraju sam svratio do urednika Zlatka, jednog zaguljenog tipa iznad čije glave stalno vijore zelenkasti oblaci taštine tako gusti da ih nožem možeš sjeći. Zlatko je toliko zaljubljen u samog sebe da jedva čeka da kloniranje bude moguće kako bi klonirao samog sebe i tako konačno nekoga mogao voljeti. Pa ipak, imam dojam da Zlatko, i takav kakav je, gaji izvjesne simpatije i naklonost prema meni, a ja uobražavam da je to zato što dobro pišem. Rekao sam Zlatku da, želi li zaustaviti vrtoglavi pad prodaje Nedjelje, mora otpustiti Miru i na njeno mjesto zaposliti neku tetku koja ima onako malo konjastu facu, dlakave noge i čir na dvanaestopalačnom crijevu pa će možda novinari uspjeti napisati nešto zanimljivo umjesto da po cijeli dan vire pod Mirinu suknjicu. Zlatko mi veli da nije Mira kriva što nas sve manje ljudi čita već da je »u ovoj zemlji ionako sve otišlo u klinac pa zašto ne bi i naše novine«. Još mi je onako kao usput rekao da su na kolegiju pozitivno ocijenili moj tekst o Chandleru i upitao me šta ću pisati za idući broj. Kazao sam mu da ne računa na mene jer počinjem osjećati kako me pisanje lagano ubija i zato ne znam hoću li više ikad išta napisati. Svaki put kad pritisnem tačku na zadnjoj rečenici pitam se hoću li više ikad ijednu započeti. Zlatko me je samo pogledao preko naočala i predložio mi da odem u "Hvar" i tamo razriješim dilemu o tome je li odluka da zauvijek prestanem s pisanjem privremena ili trajna.

Na kraju, izlazeći iz njegova ureda, kazao sam mu da mi je žao što u zadnje vrijeme nisam dolazio na posao, a on meni da ne zna o čemu govorim jer da sam ja jedan od najrevnosnijih i najredovnijih saradnika. ”Da samo znaš kakvi su drugi”, rekao je i onda digao slušalicu telefona koji je upravo zazvonio.

Tek u tramvaju, kada se u prostoru između stanice Nedžarići i Alipašino Polje zrak počeo zagrijavati i topiti, a svijetlo treperiti tako jako da su se boje sa okolnih zgrada počele guliti i grane sa drveća otpadati, meni su se upalile lampice u glavi. Shvatio sam da ono što je Zlatku jedan dan meni je cijeli mjesec i to što meni izgleda kao da tek ponekad navratim u redakciju za Zlatka i ostale moje kolege predstavlja primjer uzornog ponašanja i redovnog dolaska na posao.

Nikako da se naviknem na ovo moje vrijeme...

 

* * *

 

Naravno, poslušao sam Zlatkov savjet i zasjeo u "Hvar" čim se bircuz otvorio; rana cuga će mi pomoći da se što prije prestanem mučiti s tom u suštini nevažnom dilemom, hoću li pisati ili ne, tako što ću na nju odgovoriti odrečno i odlučno se zareći da više neću gubiti vrijeme na sklapanje slova i rečenica na ovom mom bezveznom maternjem jezičiću. Kome i čemu? Umjesto toga, danas ću vazdan sjediti za "mojim" stolom u ćošku, cijediti ledeni viski između zuba i čitati tvoja pisma. Vjerovat ću svaku riječ koju si u njima nadrobio i možda ti u mislima sastavljati odgovor koji nikad neću napisati, jer ja sam, eto, od maloprije definitivno prestao pisati. A sve i da ti napišem pismo znam da ga nikad nećeš dobiti.

Uostalom, ni ti svoja pisma ne pišeš meni već samom sebi.

Već poslijepodne moja će stvarnost postati, kako ja to zovem, "hvarnost" i bit će mi sve ravno do mora; bit će mi svejedno za rat koji se valja preko brda, bit će me baš briga što će na svijetu uskoro nestati nafte i što će nas početi zalijevati kisele kiše zelene boje, one od kojih se koža i meso tope kao mast na roštilju, i ni najmanje se neću mučiti razmišljanjem o tragediji i besmislu našeg postojanja. U mojoj "hvarnosti" su takve stvari bez značaja.

Jer proći će od danas još 3.000 godina i još 30.000 i kome će bilo šta što je u vezi sa našim malim životima biti važno? I koja je onda svrha moga ili bilo čijeg pisanja? Vječnosti jednostavno nema. To je jedno uzvišeno ništa, prazna i budalasta riječ pred kojom se bacamo na zemlju kao pred nacrtane ili isklesane idole koje smo izmislili da bismo vjerovanjem potisnuli znanje. Jer dok god vjerujemo, a ne znamo, mi odbijamo shvatiti da je jedina sudbina naših takozvanih "velikih djela", jednako kao i malih, ta da ih prekrije prašina zaborava i ništavila baš kao u filmu Pješčani zamak Coea Hoedmana gdje mukotrpno stvarana civilizacija potone u pijesak u nekoliko sekundi. Naš svijet je svijet sveopće privremenosti, naša tragedija je da je ono što nazivamo vječnim, prolazno i privremeno kao naši životi. I nije pravo pitanje koliko dugo će neko ili nešto trajati, već koliko privremeno.

Stoga ja čak i kad sam potpuno trijezan ispijanje viskija smatram mnogo smislenijom aktivnošću od moje takozvane profesije - pisanja.

Napijanje, to malo, privremeno i zapravo najbezbolnije samoubojstvo, jedina je stvar u kojoj sam istinski dobar. Postati nesvjestan ili prestati biti svjestan (to dvoje nije isto) ili putovati u koje kod hoćeš doba ili na geografsku tačku koju želiš, u društvu onoga koga voliš, biti onakav kakav se sam sebi sviđaš i ne osjećati strah ni od koga, niti stid zbog bilo čega - sve dok se sutradan ne probudiš usta i grla spečenih od žeđi i s paučinom na očima - najjeftinija je i najjednostavnija mogućnost da izbjegneš ovaj svijet, da mu zavaraš trag na sat, na dva.

Osim toga, napijanje je za mene najlakši način da "zauvijek" prestanem pisati. Sve dok se ujutro, sav ukiseljen od mahmurluka, ne predomislim i opet uvučem prokleti papir u prokletu mašinu. Po čitav dan mi fale riječi, a onda na mahmurluk navru odnekud, kao poplava da ih nanese, cijede mi se i rasipaju između prstiju i ne stižem ih sve sabrati i poslagati u redove.

Konačno, najjednostavnija metoda da ukineš vrijeme opet je napijanje. Jer ko je izmislio vrijeme? Čovjek. Gdje postoji vrijeme? U čovjekovoj svijesti i nigdje drugdje. Želiš li da vrijeme nestane moraš učiniti da svijesti koja je takoreći medij vremena ishlapi i nestane. Kad se dobro udrmaš onih deset ili dvanaest sati nakon toga jednostavno ne postoje što smo nas dvojica nedvojbeno ustanovili kada smo započeli naš eksperiment - baš ovdje u "Hvaru".

Valjda je to razlog što sam i dalje gotovo sentimentalno vezan za ovaj bircuz.

 

* * *

 

Skoro svi pijanci koje znam, a znam ih podosta, za svoj porok optužuju žene. Ni ja ovaj nisam nikakva iznimka. Da me Aida onomad nije onako krvnički ponizila, da je, umjesto što me šutnula k'o staru konzervu na trotoaru i odbacila kao proguljenu čarapu, htjela biti sa mnom, ja se vjerovatno ne bih propio i možda bih danas bio trijezni i ugledni građanin, muž i otac. I kao takav bih bio na smrt prestravljen onim što se valja prema ovom gradu i ovoj zemlji, a što čak i najokorjelijim pijancima u "Hvaru" ledi koštanu srž. Ovako su svi sretni; i Aida koje je otišla sa onim karatašom i ja koji sam se naizmjenično odao piću i pisanju, a ni naša djeca se nisu rodila na ovakvom svijetu što je samo po sebi golema sreća i dobit.

No, moja priča je obična i dosadna (čudna mi čuda: ženska koju sam volio nije me htjela) za razliku od priča nekih drugih pijanaca čije su relacije sa ženama katkad kompleksna filozofska građa, a katkad čista literatura.

I ne radi se tu samo o odnosu alkoholičara prema onim ženama koje su voljeli ili ih još uvijek vole, nego i sa onima za koje ih veže najjača ljudska emocija - mržnja.

Evo, baš kad sam ulazio u "Hvar" mimoišao sam se sa Husom Trkačem. On je kao i obično samo uletio u bircuz, na eks zviznuo jednog "zvekana", njegov omiljeni konjak marke "Zvečevo", i odmah k'o opržen izjurio napolje. Za nekih tri frtalja sata ponovo će utrčati ovamo i zveknuti još jedan konjačić i opet brže-bolje razguliti. Ima tome već četiri-pet godina od kako Husu cijelo tijelo svrbi iznutra pa se ne može počešati i zato stalno ili trči naokolo ili skakuće u mjestu k'o majmun na kanafi.

Onog jutra kada mu se nesreća dogodila Huso je, nakon jedne malo žešće pijanke, ustao mahmuran k'o čep. Odmah je pošao u kuhinju potražiti nešto da se rashaviza, progleda i promisli. Obradovao se kad je na šporetu spazio šerpu čorbe koju je žena spremila još jučer uzaludno se nadajući da će Huso doći kući na vrijeme za ručak. Čim se čorba podgrijala Huso je počeo tražiti biber (Kako ćeš poznati pijanca? Tako što biberi čorbu). U kuhinji, na stalaži iznad šporeta, njegova žena držala je urnu sa pepelom preostalim od njene pokojne mame, Husine kremirane punice. Onako mahmuran Huso je iz urne uzeo šaku pepela, sasuo ga u čorbu i onda sve to u slast pokusao.

Od tada ga je krv počela svrbjeti i nikad više nije imao žive smire. Husi  uspijeva samo utrčati u "Hvar" i na brzaka, baš kao da je vatre donio,  maznuti svog "zvekana" i onda opet u trk uz Saraj'vo - niz Saraj'vo.

"Ovo mi se ona vještica sveti, majku joj njenu…", obično Huso stigne izgovoriti prije nego džipi sa stolice i istrči van.

Neprestano trčeći Huso je uspio razviti neke krajnje neobične vještine i sposobnosti. On recimo umije u vrijeme najvećeg pljuska protrčati između kišnih kapi i ući u "Hvar" suh k'o barut. U stanju je tri kilometra skakutati na jednoj nozi što je sigurno svjetski rekord, a od stalne upotrebe stopala su mu se raširila i produljila pa su postala nalik na peraje; da u Sarajevu ima ikakve vode mogao bi on kao od šale i plivati koliko i trčati. Jedno vrijeme su ga zaposlili kao fudbalskog sudiju. Nije išlo. Huso ni na poluvremenu nije izlazio u svlačionicu jer nije mogao smiriti onih petnaest minuta već bi nastavljao trčati tamo-vamo po terenu. Raja u publici se valjala od smijeha, dobacujući mu najgadnije uvrede i gađajući ga fišecima košpica, petobankama i dvodinarkama. Osim toga, sudija Huso nikad, čak ni kad su na terenu kosti pucale kao staklo, nije svirao nikakav prekršaj ili penal da se igra ne bi zaustavljala pa da zbog toga mora prestati trčati. Nakon što su na utakmici Stupčanica - Pofalićki zabilježena tri smrtna slučaja, a sudija nikome nije pokazao ni žuti karton, u Nogometnom savezu BiH digli su ruke od njega i oduzeli mu sudačku licencu.

Huso se nije naučio trčati samo vodoravno, zna on i uspravno, i dijagonalno, i kako god hoćeš. Njemu je ništa ustrčati uz banderu, promijeniti sijalicu koju su djeca razbila praćkom i nastaviti svoj beskrajni maraton. I hrani se u trku. Ne samo da bez zaustavljanja može pojesti goveđi gulaš i mesni doručak u frtalju hljeba, već se izvještio i čitati trčeći. Sve trkom pročitao je sabrana djela Lava Nikolajeviča Tolstoja, Ericha Marie Remarka, Maria Vargasa Llose, kao i neobjavljenu hroniku Sidika Husage Šerifovića na četrnaest hiljada stranica o vampiru koji je harao Mihrivodama u osamnaestom stoljeću.

"Samo da mi se smiriti na stolici deset minuta, doktorirao bih književnost", dospio mi je Huso jednom reći prije nego je zdimio iz "Hvara".

Nema sumnje da bi Huso od tih svojih vještina imao dobre koristi, možda bi se obogatio ili proslavio, samo kad bi se nekako mogao zaustaviti pa da ljudi vide šta on to sve zna i umije.

Ali on se nema kad baviti time - Huso mora trčati.

I konobar u "Hvaru" bio je obilježen ženskom rukom - lijevo uho mu je  napravljeno od mesinga. Kad je saznala da je vara, njegova bivša žena prvo je sjela u njihov zajednički auto, a onda ga zovnula kao da mu nešto kaže. Ništa ne sumnjajući, nesretni je konobar prišao autu i nagnuo se dolje prema prozorčiću da bi ga ona istog trenutka zgrabila za uho i stisnula gas do daske. Jadnik je trčao neko vrijeme urlajući kao da mu uši čupaju, sve dok u skladu sa drugim Newtonovim zakonom nije i ostao bez uha. Žena je uho zadržala za uspomenu, a on joj je jedno vrijeme prijetio da će se osvetiti sve dok mu ona nije poručila neka bude sretan da ga nije uhvatila za nešto drugo.

Ništa u životu nije sasvim crno, ni sasvim bijelo - konobar je izgubio uho, ali je dobio fin nadimak. Bezbeli, svi ga zovu Uho.

Kad dođem ovako rano u kafanu, Uho me ništa ne pita već mi odmah donosi vlahov. Zna da mi je još rano za viski i da mi je vlahov zbog svojih brojnih hranjivih sastojaka zamjena i za kafu i za doručak. Ja taktički odmah drmnem pola čaše, a drugu polovicu pijuckam narednih pola sata prisluškujući razgovore svojih kolega, ranih pijanaca.

U "Hvaru" je akustika k'o u Milanskoj operi i svaka izgovorena riječ čuje se baš kao da svi koji tu sjede govore tebi na uho. Ovo nije mjesto za tajne razgovore. Desnim uhom slušam Amirov glas:

"Kulešov, Pudovkin, Eisenstein i svi ostali bili su strašno mladi jer je filmska umjetnost bila mlada pa im nije trebalo mnogo da nauče o svemu tome."

To Amir diskutira filmove sa Veljom. Veljo je naprasno umro ima tome godina i po dana, ali Amir to ne priznaje već mu i dalje naručuje piće i raspravlja s njim povazdan. I ne dao Bog da neko sjedne u Veljinu stolicu, takvog bi Uho odmah izbacio s noge na nogu. Uostalom, to nikome od stalnih "Hvarovih" mušterije ne bi nikad ni palo na pamet, takvu budalaštinu mogao bi eventualno napraviti samo kakav levat sa strane.

"Ali to je samo mit. Na kraju ćemo ustanoviti da je sve na svijetu u šta vjerujemo mit. Šta ćemo onda živjeti, ako ništa nije vjerovatno ni istinito…, dere se Amir mašući svojim plastičnim cekerom jer su jutros gadno zakuhali oko Viscontijevog filma Sumrak bogova.

Zanimljivo, da njih dvojica ni dok je Veljo bio živ, a pogotovo sada kada je mrtav, sa mnom nikada nisu razgovarali o filmu. Ponekad mi dođe da ustanem i da ih obojicu dobro namlatim, a onda se zaustavim u pola pokreta. Šta imam namlatiti? Jednog mrtvaca i jednog ćoravca. Jednom ih je neki od pijanaca upitao zašto mene, profesionalnog filmskog kritičara, ignoriraju u tim svojim razgovorima, a oni (to jest samo Amir) su mu odgovorili kako smatraju da ja trebam vidjeti još jedno šest, sedam hiljada filmova da bih im bio ravan i ravnopravan sagovornik. Ja sam, naravno, vidio sve te hiljade filmova i pročitao i Eisensteina i Bazina što me nedvojbeno kvalificira za njihovo društvo, pa i više od toga. Pravi razlog što me nikada nisu podnosili bio je taj to što ja pišem i objavljujem. Dva obućara u Sarajevu mogu imati svaki svoju radnju u istoj ulici i bit će prijatelji, ali onog dana kada jedan od njih odluči napisati knjigu o obućarskom zanatu zla krv će pasti među njima. Pisanje je ovdje najlakši način da sebi na glavu natovariš mržnju i sve svoje lažne prijatelje pretvoriš u prave neprijatelje. Da li je to tako samo u Sarajevu ili je to tako svugdje drugdje ne znam, jer nikad nisam bio ni "drugdje" ni "svugdje", a i ne ide mi se tamo.

U jednom svom pismu si mi napisao da je vrlo lako postati Sarajlija, ali je teško, gotovo nemoguće, to prestati biti. Prema tome, čak i kad bi otišao negdje, isto bi mi se pisalo. Kad je to već tako, neka me onda gdje jesam.

S lijeve strane dolazi bariton Tome Manekena, koji je ime dobio po pjevaču Tomi Zdravkoviću, a prezime zbog svog odijela koje uvijek izgleda kao da ga je prvo skuhao u pretis-loncu pa ga tek onda obukao. Tomo Maneken je ružan k'o lopov, to je čovjek sa najvećim nosom koji sam vidio i u životu i na filmu, uključujući tu i crtane filmove. Povrh svega od alkohola mu se neka golema ljubičasta krasta naturila na ionako golemom nosu pa sad prvo ona, ta krasta, dođe u "Hvar", poslije jedno deset minuta pojavi se nos, a onda treba čekati cijelih pola sata da stigne i on. Kad Tomo priča čuje se do Marijin Dvora jer mu ona nosina škripi k'o fosna petica. Kao i svi ružni muškarci i on, naravno, obožava diskutirati o seksu i lijepim ženama, oblastima za koje sebe smatra vrhunskim ekspertom.

"Moj cimer sinoć doveo žensku u sobu i ja sam se napravio da spavam da im ne bi smetao, ali on me pokucao po ramenu i rekao mi da pogledam u žensku koja je zadigla majicu i pokazala mi tri sise: "Evo ima jedna i za tebe". Tri sise, Bog te mazo…"

S Tomom je obično u društvu Hamo Briga. Hamo je uvijek mutan k'o Vardar, jer ga muče subjektivne ljudske slabosti kakve su podlost, pohlepa i naša urođena mržnja "zbog koje ćemo se jednog dana svi međusobno poklati", ali i objektivne opasnosti koje prijete da unište čovječanstvo. On se recimo jedan dan ubija od sekiracije zato što je Van Gogh bio užasno siromašan pa je morao slikati nove slike preko starih.

"Koliko li je samo velikih djela tako uništeno? Današnji bi kolekcionari dali milione za njih, a dok je Van Gogh bio živ nisu mu dali ni za pošten akšamluk."

Drugi dan nam zaprepašteno saopćava naučnu istinu da ako bi se Sunce ugasilo mi bi to saznali tek za osam minuta.

"Šta ako se već ugasilo i ako je baš sad tih osam minuta, jadna li nam majka?", pita Hamo malo nas, a malo samog sebe sve panično gledajući u sat.

Ponekad nam priznaje da osjeća stid zbog vlastite odgovornosti u neminovnoj propasti svijeta: "Znate li vi da na svijetu ima samo 12% bijelaca? A svu moć i bogatstvo svijeta držimo u rukama. Sramota!“

„Daj nam onda naruči turu pića kad si tako moćan i bogat“, izaziva ga hor pijanaca.

Sva Hamina saznanja i istodobno uzroci njegovih silnih briga dolaze otuda što je on nešto "čitao u novinama". Radi se o nekim specijalnim novinama koje samo on čita, jer u ovim običnim, Oslobođenju, Večernjim, Politici ili Vjesniku koje se vrte po stolovima i šanku u "Hvaru" nikad nema tekstova na koje se Hamo poziva. Od tih Haminih novina ni američka vojna industrija ne može sakriti svoje najstrože čuvane tajne:

"Čitao sam u novinama da su Amerikanci izumili mašinu pomoću koje se mogu slušati tuđe misli, ali nam to neće reći jer žele izigravati Boga i znati šta svako na svijetu misli te tako vladati nad nama."

"I šta će saznati kada preslušaju Muradifove misli?", pita ga Tomo pokazujući pokretom glave i nosa prema najgorem mjestu u "Hvaru", stolu blizu klozeta gdje smrdi k'o u štali. Tamo sjedi Muradif Filozof, mladić koji se nalazi u vječitoj nirvani, nepromjenjivog izraza lica tipičnog za one koji su rahat od pameti. Kad je Muradif bio beba od tek nekoliko mjeseci, njegova majka je radila kao čistačica u "Unitehni" i po dvije smjene kako bi familija mogla sastaviti kraj s krajem jer mu je otac bio nezaposlen. Stoga je stari, dok je žena na poslu, čuvao malog Muradifa. Bilo mu je dosadno mijenjati pelene i slušati djetetovu dernjavu te je samo sjedio kraj prozora i pio votku. Čim bi se mali prokrtio, stari bi umočio kažiprst u čašu i stavio ga djetetu u usta umjesto cucle. Dijete bi svaki put u sekundi zaspalo. Zahvaljujući tako efikasnoj metodi uspavljivanja, Muradif je postao najmirnije dijete u cijeloj mahali, a možda i šire.

Muradif je prohodao u šestoj godini, progovorio u devetoj, sa dvanaest je dobio cirozu jetre, a mozak mu se skupio k'o pantole kupljene u "Vartexu" i postao ne veći od lješnjaka u obliku ćiriličnog slova "F". Negdje oko svoje dvadesete došao je u "Hvar" gdje su mu natočili votku i posadili ga pored klozeta i otada se on odatle ne miče.

Jedini koji ponekad sjedi sa Muradifom je onaj Fekan zvani Truhlo što je dopola crn k'o ćumur i što stalno puši pa skoro nikad ništa ne priča jer nema vremena od cigara. Njegova tragedija je što je bio zaljubljen u svastiku pa je kopao i rukama i nogama da mu svastika postane supruga, a supruga svastika. Na kraju su ga i jedna i druga ostavile, a on se uhvatio cigara pa žmari li žmari. Fekanovo tijelo je nalik na gnjilu krušku jer mu je desna strana, ona s koje dolazi dim, sva istruhla i ugljenisana.

"Ne dam se ja još", pokazuje Fekan Muradifu svoju lijevu stranu koja još nije izgorjela i onda priždije svoju devedeset sedmu cigaru tog dana sa entuzijazmom grobara pred kojeg su upravo donijeli leš njegove nevjerne žene.

Osim u doista iznimnim slučajevima, rjeđim od istodobnog pomračenja Sunca i Mjeseca, žene ne navraćaju u „Hvar“. Jedine dvije osobe ženskog spola koje ulaze u „Hvar“, ali isključivo iz profesionalnih razloga, su čistačica Zora i gazdarica Božana. Zora inače radi kao grobarka, a kao jedina zaposlena žena u pokopnom društvu „Rahmet“ ima izvjesne privilegije pa joj ostaje vremena da honorarno radi još jedan posao da namakne koji dinar preko svoje mršave plaće. Ima ona i muža, ali taj tip je neki ljenjivac mrtviji od mušterija u „Rahmetu“ tako da je sva kuća i domaćinstvo na Zorinim leđima.

Božana dolazi ujutro da pokupi jučerašnji pazar, izda dnevne zapovijedi Uhu i Zori, nazove vodoinstalera da pomogne u slučaju da se nekom pijancu dok je sinoć povraćao zaglavila glava u wc-šolji pa je tu proveo noć, riješi kakav drugi sličan problem, te pripremi svoje čuvene mezetluke. Najpopularnije meze u "Hvaru" su girice, male crne ribe kao od gume napravljene i toliko slane da moraš popiti tri pive na eks nakon svakog zalogaja. Još gore su nekakve ringlice; i to su navodno ribe mada izgledaju kao crvi smotani u prsten. Te su ribe-crvi toliko posoljene da čak ni da zagrizeš vatrogasnu cijev nećeš s nepca saprati svu onu silnu gorku sol, a ima je najmanje tri kile, koje stane u onako malu životinjicu. To jedino piva ispira. No, kako ja rijetko pijem pivu i uglavnom se oduzimam žestinom, moji favoriti među Božaninim specijalitetima i moji najčešći ručak i večera su pečeni grah i suđuka sa kiselim krastavicama.

Za razliku od Zore koja svakom od gostiju kojeg zatekne redovno ispsuje sve živo i mrtvo zbog nereda, razbacanih opušaka, zapušenog klozeta i ispovraćanog poda, Božana ne razgovara ni s kim od nas, rijetko da nas uopće i pogleda. Mi smo za nju očito nužno zlo u poslu koji ona obavlja hladno i profesionalno baš kao što i radnici gradske čistoće rade svoje bez obzira što je objekt njihovog rada - smeće.

»Ko hoće svoj posao raditi pošteno, bio ga on gazda kafane, smetljar ili nešto deseto, i za smeće kojeg ima u svakom poslu mora imati strpljenja i pažnje, pa čak i ljubavi«, zaključio je jedanput jedan od »Hvarovih« mislilaca htijući time posredno izraziti kompliment gazdarici na što su glave u cijeloj kafani dugo klimale u znak odobravanja. Moj strah od detalja dolazi otuda što imam tako nepouzdano pamćenje da samom sebi skoro ništa ne vjerujem na riječ. Pa ipak, nekako mi se čini da je ovu dubokoumnu misao o smeću i ljubavi izvalio Tugomir, još jedan ovdašnji car magle i oluje koji za sebe voli reći kako je penzionirani advokat mada nema svjedoka, barem ne u "Hvaru", koji ga se sjećaju kao advokata. Tugomir voli pokazivati koliko je načitan. Ali nekako se zadesilo da je sve što je pročitao u vezi sa alkoholom i opijanjem. Najčešće nam po hiljaditi put priča o Bekri Muji, pijanduri iz doba Turske carevine kojeg je sultan jednom pozvao da ga pita šta to ima u tom alkoholu što čini da se Mujo nikad ne trijezni. Mujo mu preporuči jedini način da to sazna - da se sultan i sam napije. I tu ti se sultan i Mujo udrmaju k'o dvije kugle.

Ujutro sultan od mahmurluka ne može glavu podići niti oka otvoriti:

"Zovite mi Bekri Muju da ga nabijem na kolac!"

Janjičari dovukoše Muju pred sultana, a ovaj odmah primijeti da njegov sinoćnji mokri brat uopće nije mahmuran, iako je pio dvije čaše na sultanovu jednu.

"Ja ovdje umirem, a ti čio k'o prepelica… Dat ću da ti se prvo odrubi glava pa ćeš poslije biti strijeljan, ako mi ne kažeš lijek protiv ovog zla!"

"Popij jednu rakiju, gospodaru."

Sultan popije rakiju i stvarno mahmurluk ode k'o rukom odnesen. To mu se osladi pa naspe još jednu, pa još jednu i sve tako dok se opet nije napio.

Sutradan ista stvar, glava puca, oči hoće da iskoče.

"Zovite mi Muju da ga svežem konjima za repove!"

Čas poslije janjičari ponovo spengaše Muju pa s njim u dvorac.

"Šta da radim, opet me glava boli!"

"Opet popij rakiju, gospodaru moj."

"Pa do kad ću tako?"

"Dok ne postaneš Bekri Mujo."

Uvijek kad Tugomir ispriča ovu priču birtijom se zaori smijeh i žamor odobravanja. Priču o imaginarnom ispičuturi Bekri Muji, fukari koji je nasamario moćnog sultana, svaki od ovdje prisutnih pijanica doživljava baš onako kako se navijač "Želje" osjeća kad "Zvezda" na Grbavici popije tricu; kao svoju osobnu pobjedu nad jakim, bogatim, uspješnim - i sretnim.

Ima doduše i primjedbi na vjerodostojnost priče koje ponekad dolaze od onih koji se ne slažu da se klin klinom izbija, to jeste da se mahmurluk liječi istim sredstvima kojima si ga i zaradio.

"Kod mene ta teorija ne pije vode, to jest ne pije ni pive ni rakije. Ja ti jedino mogu progledati kad pojedem pače kod Hadžibajrića."

Danas Tugomir ne priča o Bekri Muji već citira zapadnu literaturu, američke pisce-pijance Londona, Hammetta i osobito Hemingwaya:

"Pop je dobar, ali je dosadan. Kralj je dobar ali je dosadan. Oficiri su loši, ali su dosadni. Vino je loše, ali nije dosadno… Hajd' živjeli".

Sa tim riječima ne samo da se svi slažu već ih doživljavaju kao samu kristalizaciju sveukupne mudrosti koju je ljudski rod stjecao tijekom svoje historije i nema tog alkoholičara koji ti, makar da nikad ništa u životu nije pročitao, oči neće iskopati ako kažeš da Hemingway i nije neki naročit pisac.

S Tugomirom je najčešće u društvu Savo Komunjara koga neki još zovu i Savo Slino jer je stalno prehlađen. Savo je nekad bio profesor političke ekonomije, ali mu je rakija s vremenom izbrisala prevelik broj moždanih ćelija te su mu zalud bile sve one silne knjige što ih je pročitao pošto je zaboravio šta u njima piše. Jedino što nije zaboravio je Lenjin čije su se riječi kao burgijom zarovile u najdublje predjele Savinog mozga, tamo dokle čak ni alkohol ne dopire. Savo svaku drugu rečenicu počinje sa "Lenjin je sve ovo predvidio":

"Lenjin je poučavao da su rat i revolucija u dijalektičkom jedinstvu. Rat je konačni, smrtonosni sukob konkurentskih logotipa."

Tugomir čija je javna politička opcija nostalgija za carskom Austro-Ugarskom ne podnosi ni "L" od Lenjina.

"Lenjin je bio jedan obični… komunist! Nema nama sreće, brajko moj, dok se ovdje ne uvede kapitalizam i slobodno tržište."

"Ma, kakav kapitalizam! To je zlo i nesreća ljudskog roda. Kapitalizam na globalnom planu je pljačka tuđih prirodnih resursa. Kapitalizam na unutarnjem planu je pljačka tuđeg rada…"

"E, moj Savo, pogledaj oko sebe i vidjet ćeš taj svoj socijalizam, sve pijano i kljakavo. I niko nema vjere u Boga, a kad čovjek izgubi vjeru u Boga on prestane egzistirati?"

"Ne, nego počne!"

Ideološke rasprave njih dvojice spadaju u stvari koje najradije prisluškujem u "Hvaru". Ponekad satima cijedim svoj "J&B" sa ušima naćuljenim u pravcu tih nepomirljivih polemičara. Tek kad ih alkohol obori na pod Tugomir i Savo nađu zajednički jezik i slože se da su kapitalizam i socijalizam „isti klinac, drugo pakovanje“.

No, ne više samo Tugomir i Savo, u zadnje vrijeme skoro svi u "Hvaru" vode diskusije o politici.

"Mrka kapa! Kad politika uđe i u ovakvu birtiju to je znak da odavde treba bježati!", ponavlja Hamo Briga svaki čas. „Sve će ovo otići u pizdu materinu jednog dana. Pazi šta ti kažem…“

Glavna rasprava vodi se oko toga bi li Bosna mogla biti samostalna država ako se Jugoslavija stvarno raspadne kako se priča. Kako to obično biva, skeptici su najglasniji:

"Gdje ćeš nama državu dati! Mi smo poguzije i gotovani koji ne volimo micati s mjesta i jedino pod tuđinskom kandžijom budemo od neke koristi. Svi bismo pokrepali od gladi za dva mjeseca."

Zagovornici bosanske suverenosti se naravno ne slažu:

"Ko bi pokrepo!? Mi bismo bili k'o Švicarska. Evo, možemo izvoziti šta god hoćeš; imamo vode, trave, kamenja, magle... Imamo stoke k'o niko na svijetu."

"Ne budali, bogati! Naš ti je čovjeka onaj koji će ti iz dva oka ukrasti i koji slaže kad na kašiku zine. I ti takvom da daš u šake vojsku, policiju, pare od poreza…"

"Eh eto, naši ljudi lopovi, a Slovenci su pošteni…"

"Šta je mene briga za Slovence. Eto ih tamo… Mene se tiče Bosna. Mi bismo bili zemlja koja bi poslala Harpo Marxa da nas zastupa na pjesmi Eurovizije, samo da je kojim slučajem živ i da je Bosanac."

Niko naravno ne dvoji da bi Bosanci poslali gluhonijemog da ih zastupa na takmičenju za najbolju pjesmu, ali polemika nastaje kada se neko ne složi oko druge konstatacije.

"Nije Bosanac, ali je živ."

Diskusija je li Harpo Marx još uvijek živ odjednom zamjenjuje raspravu o bosanskoj državnosti. Nije bitno što, računajući i pokojnog Velju, u kafani imaš tri eksperta za film, niko ne traži naše stručno mišljenje već svi imaju svoje teorije o Harpovom agregatnom stanju. Za jedne je on odavno istruhnuo, za druge ne samo da je nepobitno živ, oni već glasno špekuliraju bi li možda Harpo mogao na takmičenju, kao u filmovima, umjesto pjevanja svirati harfu i koje bi mjesto Bosna, onako realno, u tom slučaju zauzela. I nema šanse da neka od suprotstavljenih strana popusti. Sve da neko donese njegovu smrtovnicu ili da se, s druge strane, Harpo glavom i bradom pojavi u "Hvaru" niko tu ne bi promijenio svoj stav.

U "Hvaru" se ne postavlja pitanje "Wie Es ist eigenlich gewesen (ist)?". Ovdje vlada Nietscheova maksima prema kojoj je "istina laž oko koje su ljudi postigli dogovor". Stoga će se dogovor o Harpu tražiti sve do fajronta.

 

* * *

 

U svijet "Hvara" uveo me je Sveto, zamjenik urednika, kojeg su u raji zvali "onaj s Islanda" iako je čovjek bio iz Vojvodine. Razlog je bio što je kao mlad novinar išao na Island da piše reportažu o kitovima. Gore su mu se oči smrzle od ljute zime i više ih nije mogao pomjerati pa je morao cijelu glavu okretati kad bi htio u šta pogledati tako da je za njegove vratne mišiće običan razgovor u kafani bio jednako naporan kao gledanje finala svjetskog prvenstva u ping-pongu.

Nakon moje tragedije s Aidom odlučio sam se posvetiti pisanju. Napisao sam nekoliko recenzija filmova sa aktualnog repertoara plus jedan kraći biografski tekst o Jacquesu Tatiju i otišao u redakciju gdje me nakon desetak minuta čekanja primio zamjenik urednika osobno - Sveto s Islanda. U tri sekunde je preletio preko svih tekstova, rekao je da ih je sve pročitao dijagonalno i da "nisam loš". I tu na licu mjesta, bez obzira na moju totalu žutokljunost, poslao me u Konjic da napišem izvještaj sa festivala amaterskog filma.

"Novinar ili jesi ili nisi. Ako jesi, onda ćeš znati naći neku zanimljivu dimenziju i napisati čitljiv tekst. Ako nisi, džabe ti je sve što bih ti ja pričao… Napišeš li dobar tekst, dobro i jest, ne napišeš li, onda nikom ništa; novine baš i mogu bez teksta o kino-amaterskom  festivalu."

Sjećaš se, ti si imao onaj tvoj crtani filmčić dirljivo glupog naziva Vatronazor. No, nisi u tome bio usamljen; jedan drugi film zvao se Soba u roba utroba, treći Roditi se, bilo je najteže, četvrti Od nominativa do lokativa, peti Grije li sunce na mjesecu, pa onda Kap na kvadrat, Čovjekoliki čovjek, Metafizička nostalgija… Ludilo! Prva polovica teksta bila je kozerija u kojoj sam se zezao na račun živopisnih besmislica u naslovima filmova bosanskohercegovačkih amatera, dok sam drugu posvetio jednom istinski dobrom filmu koji se tamo prikazao, dokumentarcu Gorki čaj koji je govorio o sumanutoj odluci birokrata u nekoj bosanskoj varoši da posijeku drvored lipa koje su ukrašavale centralnu gradsku ulicu.

Sveto ovaj put moj tekst nije čitao dijagonalno već mu je posvetio dobar frtalj sata. Usporedo sa čitanjem križao je i prepravljao rečenice u tekstu.

"Znači, ipak si novinar. Što jest, jest!"

Sveto mi je objavio prvi tekst u životu, on me naučio sve o marginalama i dijagonalama, naslovima i podnaslovima, egidama i antrfileima, uvodnicima i intervjuima. Konačno, on me odveo u "Hvar" i naučio zanatu napijanja.

"E, bogami, ovo se mora zaliti. Ne ulazi se svaki dan u novinarstvo. Ovaj put ja častim, a ti ćeš kad ti stigne honorar."

Na putu za "Hvar", u tramvaju, vidjeli smo čovjeka u ofucanom mantilu kako hoda gore-dolje, drhtavim rukama pali cigaru na cigaru dok mu se cijelo tijelo trese k'o Skopje. Sveto mi je prišapnuo njegovo ime, radilo se o poznatom novinaru, čovjeku tek srednjih godina, ali lica tako izbrazdanog i ispucanog kao da je sinoć prespavao u grobu.

"Eno nas u budućnosti", rekao mi je Sveto i prijateljski me bubnuo laktom u predjelu slijepog crijeva. Ja se nekako nisam uplašio takve sudbine. Naprotiv, mazohistički način života i usporeno samoubojstvo alkoholom prepoznao sam kao nešto što se skladno uklapalo u moju stvarnu prirodu.

"Novinar ti je čeljade toliko znatiželjno da jedva čeka da umre i vidi ima li ičega poslije. Zato se ovako ubijamo", odgovorio mi je Sveto na nepostavljeno pitanje baš kao da je čitao moje misli.

Kad smo ušli u "Hvar" neko mi je pokazao praznu stolicu i ja sam sjeo.

Kako tad, tako i danas…

Tog prvog dana u "Hvaru" neko je glasno prepričavao događaj čiji sam ja bio glavni sudionik. Moja tuča sa onim karatašom dramaturški je obrađena, sa novim akterima, izmijenjenim mjestom radnje i mnogo dinamičnijim tajmingom nego je to bilo u stvarnosti. Prema verziji u "Hvaru", tuča se nije zbila na tržnici već na "Skenderiji" i nije se radilo o marisani dvojice mladih geliptera oko ženske, već navodno između dvojice vrhunskih sportista, jednog sarajevskog boksera i karataša iz Zagreba, osvajača medalje na Olimpijadi. Njih su se dvojica prvo posvađali u sali za treniranje pa ga je bokser, onako sarajevski iznenada, opalio štocom i razgulio. Karataš je ustao i potrčao za njim, a bokser je k'o fol bježao sve dok karatistu nije navukao u klozet. Tu, u onoj tjeskobi karatašu nije bilo moguće nogatati se pa ga je bokser prebio na mrtvo ime.

Odmah mi se svidjelo kako se stvarnost dramski prelama i preoblikuje u "Hvaru", kako obični svakodnevni događaji ovdje brzo budu uobličeni u književnost i mitove. U prvo vrijeme mnogo puta sam sebi nalikovao na Hamu Brigu, misleći o tome koliko je dobre književnosti i dubokih filozofskih  misli, umjesto da ostanu zapisane, jednostavno izbrbljano u kafanskim raspravama i raspršeno u ništavilu. Čak sam razmišljao o tome da ja osobno ovdje sjedim sa blokom i nalivperom i zapisujem svaku riječ koju čujem. A onda sam sazrio i shvatio da bi sve te riječi i misli zadesila ista sudbina sve i kad bi bile sakupljene u debele knjige. Od tada jednostavno sjedim i uživam u privilegiji rijetkog slušaoca originalne literature zapisane jedino u duhanskom dimu, alkoholnim isparenjima i kratkom pamćenju pijanih glava.

Ipak, najviše od svega sviđa mi se osebujni kafanski komunizam koji  vlada u "Hvaru". Ovdje su doslovce svi jednaki, i Tugomir Advokat i Muradif Filozof.  I svako ima punu slobodu izbora; to da li ćeš biti mrtav ili živ, pijan ili trijezan, hoćeš li sjediti u "Hvaru" ili "Korzu", da li ćeš navijati za "Želju" ili "Sarajevo", samo je tvoja privatna stvar i niko ti se ne petlja u te stvari.

Evo, iako te već dugo nema ovdje, još me nikad niko nije upitao gdje si.

(Nino, Sarajevo, mart, 1990.)