Čovjek i linija

1. LINIJA USPOMENA: Orijentiri u prolaznosti

 

Pojava filmskog animatora, karikaturista i autora stripova Nedeljka Dragića još je jedan dokaz da ljudska genijalnost postoji neovisno o zemljopisnoj točci na kojoj iznikne, kulturno-historijskom kontekstu unutar kojeg se desi i da uopće nije podložna i podređena takozvanom Razvoju. Porijeklom iz slavonskog sela, djetinjstva unesrećenog ratom i gubitkom najbližih članova obitelji, odrastajući u kući u kojoj nije bilo niti jedne knjige, a svoj prvi animirani film (ruski Konjić Grbonjić, Ivan-Vano Ivanov, 1947) vidio je kada je već imao 12 godina, dosegao je već u svojoj tridesetoj godini sam vrh onoga što se u svijetu stvaralo u jednoj od tehnološki najsofisticiranijih i idejno najkompleksnijih umjetničkih disciplina - kinematografskoj animaciji. Štoviše, prije svog četrdesetog rođendana Dragić je postao vjerojatno jedini animator čiji se doprinos "Zagrebačkoj školi" može rame uz rame svrstati sa opusom Dušana Vukotića, dok se njegova dva najbolja filma, Idu dani i Dnevnik, mogu usporediti sa tri centralna remek-djela zagrebačke animacije Don Kihot (Vladimir Kristl, 1961), Surogat (Dušan Vukotić, 1961) i Satiemania (Zdenko Gašparović, 1978).

Odavno sam došao u one godine u kojima bi čovjeka iskustvo već trebalo naučiti neke ozbiljne lekcije o životu. Jedna od njih je da, nakon što sam u zbilji imao nekoliko  teških razočarenja, izbjegavam upoznavanje sa umjetnicima čije djelo volim čak i kad mi se pruži takva prilika. Međutim, u slučaju Nedeljka Dragića tog se pravila ne mogu pridržavati budući sam ga upoznao prije nego sam sasvim izgradio svoj stav prema njegovom djelu. Ipak, to poznanstvo držim dragocjenim jer su mi i njegove privatne osobine, uključujući tu i najobičnije ljudske slabosti, pomogle da se, barem tako uobražavam, približim razumijevanju njegova djela.

Dragić privatno na prvi pogled djeluje kao veoma kontradiktorna osoba. Takav dojam o sebi i sam nastoji kreirati svojim kontroverznim postupcima i izjavama. Uostalom, on je jedini čovjek na planeti kome je pošlo za rukom u isto vrijeme biti član Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske i član Američke filmske akademije. Kada želite razgovarati o njegovim filmovima on će jedanput odmahnuti rukom i kazati vam: "Budimo realni, koga uopće zanima umjetnost". Drugi put će vam, pak, satima oduševljeno pričati o nekom detalju ili nabrajati anegdote vezane za nastanak pojedinog filma, izlagati svoja politička i svjetonazorska stanovišta koja se nalaze u temelju nekog filmskog kadra ili pojedinog crteža.

Autor koji je doživio da jedna umjetnička disciplina, rukotvorna animacija, u kojoj je bio vrhunski svjetski majstor gotovo sasvim nestane nikad se nije prilagodio digitalizaciji ("čim pipnem kompjuter, on se pokvari") ponekad djeluje neuznemiren pred tom činjenicom. Dragić u privatnim razgovorima i intervjuima tvrdi da je uradio sve što je želio, rekao što je imao za reći i postigao sve što se moglo postići ("u Oberhausenu sam se osjećao kao Bruce Willis"). Pokatkad se međutim u njegovom glasu ipak osjeti gorčina i nezadovoljstvo ostvarenim.

 

Kronologija mojih susretanja sa Dragićem i njegovim stvaralaštvom može se sažeti na slijedeći način:

1974: Slučajnost i sudbina su sinonimi. Jedan od događaja koji su, sasvim moguće, odredili moj izbor profesionalnog poziva bilo je slučajno gledanje na televiziji kronike Međunarodnog festivala animiranih filmova "Zagreb 1974" na kojoj je prikazan film koji je dobio Grand Prix, Dnevnik, Nedeljka Dragića. Ono što sam tada doživio kao četrnaestogodišnjak ne znajući doslovce ništa o animiranom filmu nije se promijenilo ni u narednih skoro četrdeset godina tijekom kojih sam napisao brojne tekstove i knjige o animaciji, doktorirao u toj oblasti, a i sam pokušao ponešto animirati. Animacija je kao žena - neodoljiva privlačnost koju nikada do kraja nismo u stanju razumjeti.

Tijekom 1970-tih: Vidio sam i druge Dragićeve filmove i brojne karikature koje je objavljivao širom Jugoslavije prepoznatljivo potpisane sa Dr. Njegov smisao za humor i satiru mi je oduvijek bio blizak. Dragićev humor je crn, on ima gorak okus i dugo traje.

 

1980: Sa stipendijom koju sam dobio od nečeg što se zvalo SIZ-kulture grada Sarajeva došao sam u Zagreb na tečaj animacije u "Zagreb film". Tečaj je bio katastrofalno loše organiziran tako da mi na kraju nije bilo druge nego ići od sobe do sobe i pitati poznate animatore za savjet. Jedan od onih na čija sam vrata pokucao bio je i Dragić. Već do tada je bio uradio svoj opus po kojem će zaslužiti istaknuto mjesto u historiji animacije dvadesetog stoljeća.

"Šta će ti animacija? To je posao za idiote. Idi juri cure!", rekao mi je.

"A zašto se vi bavite animacijom?", upitao sam ga.

"Ja sam pogriješio!", odbrusio mi je uz sočnu psovku.

Stajao sam nakon toga još nekih petnaestak minuta i promatrao ga kako radi - upravo je nastajao njegov film Dan kad sam prestao pušiti -  animirao je kao u transu, crtajući jedan crtež za drugim - radio je film onako kako se piše pjesma.

Tijekom 1980-tih: Viđao sam ga još nekoliko puta, dolazio je u Sarajevo raditi animirane filmove za Zimsku Olimpijadu 1984 i kao člana žirija "Animafesta" koji je dodijelio Grand Prix Tezukinom velikom filmu Jumping. U međuvremenu sam još nekoliko puta vidio njegove filmove, među kojima ponovo Dnevnik. Mnogo puta sam boravio u Zagrebu tih godina. Šećući se Ilicom gledao sam njegove plakate za, između ostalog, predstave satiričnog kazališta "Jazavac". Čekao sam njegov novi film.

1989: Kao svog suradnika, specijalistu za animirani film, sarajevski filmski časopis  Sineast kandidirao me je za člana žirija filmske kritike na najznačajnijem svjetskom festivalu animiranog filma, onog u francuskom Annecyu. U žiriju smo sjedili jedan Englez, Peter Carragher, producent na tada vodećoj britanskoj televizijskoj kući "Chanel 4", Japanac Kosei Ono urednik jednog gigantskog manga-časopisa koji se svake sedmice tiskao u preko dva milijuna primjeraka i ja, sa svojih tada 29 godina najmlađi član žirija i predstavnik časopisa iz balkanske provincije koji je u nakladi od 1 500 primjeraka izlazio četiri puta godišnje. Pa ipak, nisam se osjećao nimalo inferiorno u tom društvu jer je zemlja iz koje sam dolazio, Jugoslavija, imala takvu animacijsku tradiciju zbog koje se nisam imao razloga sramiti ni Japanaca ni Britanaca.

Kada je došlo do glasanja ispalo je da imamo lak posao i svoju smo nagradu dodijelili filmu Slike iz sjećanja, novom ostvarenju Nedeljka Dragića koje je došlo nakon duge pauze. Pri tome ja uopće nisam imao razloga uvjeravati onu drugu dvojicu da treba istaći to ostvarenje. Osim što se tu radilo o kompleksnom animacijskom djelu koje materijalizira i čini vidljivim apstraktnu misao i liniju sjećanja taj je briljantni ručni rad svojim kvalitetom snažno zasjenio tada već furiozno nadiruću kompjuterski generiranu sliku koja je dominirala mnogim drugim ostvarenjima viđenim na festivalu. S obzirom na to kako su se stvari kasnije razvijale ispalo je da je to Dragiću bilo jedno od posljednjih velikih festivalskih priznanja koje je dobio u svojoj blistavoj karijeri.

1990: U predvečerje rata i raspada Jugoslavije nalazimo se u Podgorici (tada još Titogradu) na festivalu jugoslavenskog animiranog filma. Animatori došli iz svih jugoslavenskih republika pričaju o politici, o stvarnosti države čiji su temelji počeli pucati po svim šavovima: medijski rat, masovni nacionalistički mitinzi, promjene Ustava, Komunistička partija u raspadu... Dragić i ja ostajemo posljednji za stolom i dočekujemo zoru u hotelu "Crna Gora". Razgovaramo uglavnom o tri teme, politika, nogomet, animacija - ipak koliko se sjećam dominirala je ova posljednja.

1991: U Hrvatskoj je rat. Dok šećem ulicama Sarajeva u nozdrvama osjećam dim i čađ koji dopiru iz pravca spaljenih Dubrovnika i Vukovara. Stalno zovem prijatelje i kolege u Zagrebu. Netko od njih mi je spomenuo da se Dragić iselio u München. U svojim intervjuima Dragić će kasnije svoj postupak objasniti time da mu je jedan rat, onaj kroz koji je prošao u djetinjstvu, bio dosta za cijeli život. U jednom drugom njegovom zapisu pročitao sam i kako "u ratu nitko ne može ostati normalan". U bolnu točnost ove konstatacije uvjerit ću se ubrzo na vlastitoj koži.

1992: Početak svibnja u Sarajevu. Grad je zasut bombama sa okolnih brda, a Ratko Mladić u snimljenoj i često ponavljanoj poruci poručuje da nama Sarajlijama granatama treba "razvući pamet".  Moja porodica, supruga u devetom mjesecu trudnoće i šestogodišnja kćerka izašle su zadnjim avionom koji je odletio iz Sarajeva i na kraju došli u Ohridu. Još uvijek ima struje u mojoj kući, gledam TV-Dnevnik pun ratnih slika koji voditeljica Nada Zubac završava riječima: "Dok Sarajevo gori, radio-amateri nam javljaju da je naš kolega Midhat Ajanović za koga se nadam da se sada nalazi u nekom sigurnom podrumu - dobio sina u Ohridu." Vadim "Bakarne vodicu" koju smo čuvali za goste i nazdravljam sam sa sobom. Negdje u svijetu, s one strane razvučene pameti, imam sina. Točno osamnaest godina kasnije moj sin i ja šetat ćemo ulicama Münchena u društvu sa Nedeljkom Dragićem.

Tijekom 1990-tih: Pri sveučilištu u Göteborgu sam napisao magistarsku radnju o srednjoevropskoj animaciji što je bilo razlogom da ponovo studiram Dragićeve filmove. Osobito Idu dani.

Na marginama poglavlja u kojem analiziram Idu dani, rukom sam citirao Tarkovskog "Mi smo stvorili civilizaciju koja prijeti da uništi sve sto je čovječnost."

Učinilo mi se to ka savršen opis onoga što je Dragić materijalizirao u svom briljantnom crnohumornom crtanom filmu.

 

2002: Početkom lipnja slijećem u Zagreb. Zapahnu me vrelina od 39 Celzija koju više ne podnosim što me bolno podsjeća na to koliko već dugo živim na Sjeveru.

Izabran sam za umjetničkog direktora "Animafesta" kao prvi stranac, mada se takvim ne osjećam u Zagrebu, niti me tu itko takvim doživljava.

Osim prezauzetog Japanca Hayao Miyazakia svi najveći animatori svijeta su mi potvrdili svoj dolazak. Stari sjaj Zagreba iz sedamdesetih i osamdesetih se vratio. Ponovo su se na festivalu skupile apsolutno najblistavije zvijezde ove prelijepe umjetničke forme; nizozemsko-kanadski animator Paul Driessen koji je dobio nagradu za životno djelo, legendarna kanadska animatorica Caroline Leaf, britanska feministica u animaciji Joanna Quinn koja je ujedno jedna od najpopularnijih animatora na svijetu, izvršna direktorica Cartoon Networka Linda Simensky i zvijezda tog globalnog kanala John R. Dilworth, jedan od vodećih animatora-umjetnika današnjice Poljak Piotr Dumala koji je moj kolega, predavač iz švedskog Eksjöa. Ipak meni je najdraži gost Juri Norstein, ruski genij animacije, čudak i otkačenjak koji 18 godina nije išao ni na jedan festival iako ga svugdje zovu, a sad je došao.

Tu je, makar posredno i Dragić koji je izbivao iz Zagreba 12 godina, ali je pozitivno odgovorio na moj poziv i napravio nam sjajnu festivalsku špicu. Kada sam ga zvao da mu predložim taj posao kao da smo nastavili onaj naš razgovor iz "Crne Gore". Pričali smo desetak minuta o nogometu i onda se u pet sekundi dogovorili o špici.

2003: Pisac i čitatelj kompletiraju jedan drugog - knjiga je sredstvo koje posreduje misli i završena je tek onda kad je čitaočeva mašta pretvori u slike koje su uvijek jedinstven, samo njegov osobni doživljaj. Čini mi se da sam bio jedan takav, idealan čitatelj Dragićeve knjige Wie Macht Man Zeichentrickfilm - Klasische Animazion. Već četiri godine radim kao predavač Historije filma i animacije te Teorije vizualne komunikacije u malom gradu u srednjoj Švedskoj Eksjö gdje je smješten Odjel za animirani film Švedske kraljevske likovne akademije iz Stockholma. Siguran sam da bi Dragićeva knjiga bila idealan udžbenik za naše studente i izlazim s takvim prijedlogom na sjednici Nastavničkog vijeće. Prijedlog je ne samo usvojen nego je donesena odluka i izdvojen budžet za organiziranje Dragićevog workshopa u Eksjöu. Kako sam ja zadužen da sve to organiziram odmah nazivam Dragića i dogovaramo se o terminu. Nakon toga sam rezervirao hotelsku sobu i poslao mu avionsku kartu, te se dogovorio sa jednom studenticom porijeklom iz Bosne da bude Dragićev prevodilac i domaćin za vrijeme njegova boravka u Švedskoj. Posljednje ostatke budžeta koristim da uplatim rezervaciju za večeru u restoranu "Zlatna mamuza", čiji je vlasnik jedan Nijemac, gdje planiram proslaviti susret s Dragićem nakon toliko godina.

Dan prije nego Dragić treba doći nazivam ga iz školskog ureda da provjerim je li sve u redu. Na moje totalno zaprepaštenje, on mi veli da neće doći, ali da će mi "vratiti avionsku kartu". Razlog je, kaže, epidemija bolesti "sars" koja se primakla i Münchenu, a on "ne može riskirati da se sad razboli s obzirom da ima jako puno naručenog posla".

Tajnica škole Annika Wäst koja sjedi za svojim stolom ne može naravno razumjeti ni jednu riječ od onoga što govorim, ali vidi kako se boja na mom licu dramatično mijenja. Pita me je li mi zlo i hoću li da mi donese čašu vode.

2005: Objavljena je moja knjiga o animaciji De visuella tonsättarne ("Skladatelji vizualnog") koja je nevjerojatno dobro primljena u medijima i prodana u nakladi od preko 2000 primjeraka što je za knjige ove vrste uspjeh ravan senzaciji. U jednom od najvećih švedskih dnevnika teborg-Posten objavljen je hvalospjev o knjizi preko cijele stranice. Izašlo je još na desetine recenzija među kojima i neke čiji su autori bili sumnjičavi prema knjizi. Kritika koju je iskazao recenzent časopisa koji izdaje Državna bibliotekarska služba odnosila se na tekst o Nedeljku Dragiću koji je označen kao "pretjerivanje" jer je nemoguće da je u jednoj "komunističkoj zemlji moglo nastati tako superiorna animacijska interpretacija Saula Steinberga kojoj nema premca u svijetu", kako sam ja to ustvrdio u tekstu.

2006: Nekih šezdeset kilometara sjeverno od Göteborga nalazi se Grebbestad, naizgled tipična švedska zabit zanimljiva jedino po maloj tvornici izvrsnog piva. Nekih 7000 stanovnika Grebbestada vrijeme troše na gledanje televizije i ispijanje domaćeg piva u čemu su tako revnosni da rijetko koja gajba preživi i dobaci do Göteborga. Međutim, nekoliko mladih ljudi, među kojima i vlasnik jednog od dva restorana u gradu, odlučili su organizirati "Dane filma u Grebbestadu". Uz uvijek dobar izbor filmova, specijalnu novčanu nagradu koja se dodjeljuje u sitnini tako da nagrađeni bukvalno dobije vreću s blagom i opušteno, "Dani" su spontano trodnevno druženje uz razgaljivanje pivom koja teče potocima.   

Bilo mi je ne malo iznenađenje kada su između svih mogućih i nemogućih filmskih kritičara u ovoj zemlji, baš mene pozvali da za katalog napišem tekst o dobitniku specijalne nagrade, poznatom švedskom animatoru Peru Åhlinu.

Tekst je izašao u katalogu i pozvan sam na taj festival piva i filma. Upoznajem se sa Åhlinom koji se pokazuje kao, osim izuzetni umjetnik animacije, i prijatni sugovornik. Tom mu prigodom poklanjam moju knjigu Animacija i realizam koju je samo mjesec dana ranije na hrvatskom i engleskom objavio Hrvatski filmski savez. Na naslovnoj stranici je crtež iz filma Dnevnik.  Åhlin odmah prepoznaje crtež i započinjemo dugi razgovor o zagrebačkoj animaciji koja je i njemu bila inspiracija.

Shvaćam da ću prije ili kasnije napisati knjigu o Dragiću.

2007: Danilo Kiš je u jednom intervjuu rekao da je napustio Jugoslaviju, ne zato što je bio nekakav disident, već zato što je želio nešto napisati, a na Balkanu mu je to bilo nemoguće. "Ljudi na Balkanu po čitav dan sjede u kavani i raspravljaju politiku, a ja volim i kavanu i priče o politici i zato mi nije bilo druge nego put pod noge pa u emigraciju", parafraziram nesuđenog nobelovca.

Na Dragića sam bio ljut nekoliko godina zbog njegovog nedolaska u  Eksjö. Već tri godine je prošlo od kako tamo više ne radim pa sam ga ipak nazvao. Baš kako to Kiš kaže, prvo smo pretresli politiku, svjetsku i balkansku tako da sam zaboravio zašto sam ga zapravo zvao. Od tada su ponovo počeli naši redoviti telefonski razgovori

2010, prvi susret: U avionu na letu Göteborg - München gledam vlastite slike iz sjećanja koje prikazuju odrastanje mog sina kojeg sam prvi put vidio ovdje u Švedskoj kada je već bio prohodao. Pred mojim očima se zahuktala oluja slika i slabo povezanih fragmenata iz proteklih godina, jer čovjek nije kompjuter i njegove uspomene su tajna za koju se nadam da nikad neće biti razjašnjena. Moj sin puni 18 godina. Kako ga najviše na svijetu zanima nogomet, moj dar mu je jedna "Bayernova" utakmica na "Allianz" stadionu. Pričam mu o "Bayarnu" za kojeg ja globalno navijam, onako kako je "Željo" bio moja lokalna sarajevska ljubav, sve od kako sam kao dječak uživo gledao onu veliku generaciju predvođenu Beckenbauerom, Müllerom, Breitnerom, Meierom...

Vodič kroz München nam je Nedeljko Dragić. Kao pravi emigranti brzo skrećemo u vode nostalgije i počinjemo gaziti po uspomenama. Kao da gledamo katkad zajedničke, a katkad svaki svoje slike iz sjećanja koje se projiciraju na vlažnim prozorima bavarske prijestolnice. Priča o jednom starom društvu i civilizaciji iz koje smo obojica potekli, a koja može stati u deset minuta animacije ili tri kartice teksta potom se utapa u maglu.

Dragić se s vremena na vrijeme okreće prema mom sinu kako bi mu dao neki životno važan savjet poput onoga da uvijek treba ići "na ženski WC jer one to drže čisto".

Konačno, vrijeme je za početak utakmice...

2010, drugi susret: Pričao sam telefonom s Dragićem. Rekao sam mu da ću posjetiti Sarajevo, a onda ću do njega u München kako bismo razgovarali o budućoj knjizi. Osjetim u njegovom glasu entuzijazam i radost zbog susreta.

Zbog onog u što se danas pretvorio moj rodni grad, kad god sam u Sarajevu padnem u duboku depresiju. Užasno mi je naporno ustati ujutro iz kreveta. Sam sebi sličim na junaka filma Le Goût des autres (1999) Agnès Jaoui koji sjedi na mjestu suvozača i prazno zuri kroz staklo. Tražim način da izađem iz stanja potištenosti koja me pritiska poput guste magle kroz koju se mali "golf" probija na putu ka aerodromu. U Münchenu se nebo spustilo nisko. Još iz aviona sam vidio da kiša curi i nema šanse da će stati cijeli dan.

Javljam se Dragiću s aerodroma. On mi veli da kiša pada.

"Vidim", kažem mu.

"Samo neka nije vruće".

"Jeste, uvijek ima goreg od goreg", citiram narodnu umotvorinu, jedno od mnogih zrnca pesimizma nastalih u zemlji u kojoj sam rođen.

Hotel "Perlach" je materijalizacija moje depresije. Čekam čovjeka koji je svojim djelom i životom dokazao da se pesimizam može nositi s optimizmom i vedrinom na licu. Zapravo, malo tko je u tome dobar kao Dragić.

Pitam se mogu li to od njega naučiti...

 

2011, prvi susret: Koristim naše druženje i upijam svaku riječ koju mi kaže, ponešto i zapisujem jer je on hodajuća enciklopedija i mnoge vrijedne informacije, priče i anegdote nalaze se još samo u njegovim uspomenama i nigdje drugdje.

Razgovaramo o njegovom načinu animacije u Idu dani u kojem je sasvim odstupio od standardnih pravila što me podsjetili na ono što je Jean Cocto imao običaj govoriti mladim piscima: "Da biste pisali istinski dobro, potrebno je da prethodno zaboravite gramatička pravila." No, pravila prvo naravno treba naučiti i on mi govori kako je on učio zanat animacije studirajući filmove na montažnom stolu, sličicu po sličicu.

Razgovaramo o knjigama. S obzirom na to da je moderni čovjek prinuđen da sve više bulji u ekran, a sve manje čita, kao i na to da brojni pripadnici mlade generacija iskazuju agresivni prezir prema čitanju, nažalost više nije teško zamisliti užasni, zastrašujući svijet koji kuca na vrata. Svijet bez knjiga. Pada mi na pamet da je anti-junak filma Idu dani zapravo čovjek koji jedino želi čitati.

Idu dani je djelo koje me s godinama sve više oduševljava. Želim s njegovim tvorcem razgovarati o liku malog čovjeka, tom zajedničkom nazivniku zagrebačke animacije i naravno tog filma. "Nema sumnje da je Hamlet jedan lik: ali da budemo iskreni, je li itko od nas nekada sreo nekog Hamleta?", pita se Tarkovski u jednom od svojih eseja. Dragićev "Hamlet" nacrtan je u tri poteza linijom, on je jedan od onih likova koji od života traži samo toliko da ima posao, malo hrane na stolu i možda koje pivo, ali i taj se skromni cilj pokazuje neostvarivim.

Pitam Dragića da li bi se njegovi filmovi mogli žanrovski kategorizirati kao tragikomedije o malom čovjeku, ali on mi izbjegava odgovoriti.

2011, drugi susret: Red je da Dragić bude ljut na mene. Trebamo se sresti da dovršimo intervju i prođemo još jednom kroz njegovu radnu biografiju. Sinoć smo se čuli telefonom i dogovorili se da ga nazovem kada sletim u München. Iz taksija koji me vozi od aerodroma zovem ga prema ranijem dogovoru, ali on se ne javlja. U jednom mom tekstu je pročitao analizu u kojoj sam njegove stripove i filmove uspoređivao sa nekim drugim stripovima i filmovima - on je to doživio kao da sam ga optužio za plagijat. Razmišljam o tome kako ću provesti dan ako me odluči kazniti tako što se neće javiti, iako sam ja zbog njega došao iz Göteborga u München. Pitam se igra ili "Bayern" kao domaćin ili na strani i da li ima neka slobodna ulaznica ako igra kod kuće.

Na četvrti poziv Dragić ipak odgovara. Nalazimo se u mojoj hotelskoj sobi i ja pokušavam postaviti moja dopunska pitanja za intervju, ali on se ne obazire na njih. Umjesto odgovara drži mi predavanje o tome da za te filmove i autore s kojim ga uspoređujem nikad nije čuo, nije vidio nikakav film od UPA-e, ako je netko utjecao  na njega to sigurno nisu mogli biti Amerikanci... I tako cijelo prije podne.

Poslije podne idemo u njegov stan pa potom na ručak i usput gledamo neku utakmicu na televiziji. Kao što sam i očekivao, naš se odnos brzo vratio u normalu. Vraćamo se u hotel i razgovaramo dugo u noć sve dok se naše riječi i misli nisu sasvim zamaglile vinom.

 

2012: Prekrasan travanj u Zagrebu, boje, svjetla i mirisi čine da sve stvari na ovom svijetu odjednom izgledaju mnogo boljima nego zapravo jesu. U sumrak se šećem Ilicom, bez žurbe i sa rukama u džepovima hlača. Nevjerojatno je tiho, usprkos brojnim prolaznicima i tramvajima. Odjednom nastupa jedan od onih trenutaka kada se kratkotrajnu viziju bliske budućnosti: u kafiću "Zeit" u Vlaškoj, odmah ispred "Zagreb filma" susresti ću se sa Dragićem i drugim animatorima, Blažekovićem, Zimonićem, Štalterom... U nekoj otvorenoj restauraciji gledat ćemo polufinale "Lige prvaka" između "Bayerna" i "Reala", utakmicu koju će "Bayern" dobiti, a onda ću uroniti u duboki san koji se osjeća kao nagrada na kraju nekog dugog puta.

Ujutro Dragić i ja sjedimo u Hrvatskom filmskom savezu sa Verom, Dianom, Nikicom, Hrvojem i još nekima koji su svaki na svoj način koautori ovog našeg projekta započetog jednom davnom dječačkom fascinacijom nad čarolijom živog crteža.

 

Negdje između ovih zagubljenih orijentira u prolaznosti nastala je knjiga koja slijedi...