Time Lapse

Atentat na Tita.

GOLEMI PLAKAT  ZA »KONGRES SAMOUPRAVLJAČA«: snažan crno-bijeli

kontrast na Titovom poznatom portretu iz partizanskih dana, kombiniran je sa

crvenom zvijezdom, srpom i čekićem. Slova teksta su takođe crvena.

»Crna i crvena, to je najprirodniji odnos boja. Mrak i krv. Smrt i život. Perfekcija«,

prošapta Bešlija baš kao da nije u stanju čuti vlastite misli ako ih ne izgovori.

Odozgo sa vrha zgrade »Ljubljanske banke«, zaklonjen iza gigantskog panoa koji

najavljuje »Kongres samoupravljača«, Bešlija gleda narod na ulicama koji nosi

transparente i urla: »Živio drug Tito!«. Djeca sa crvenim maramama i bijelim kapama,

»titovkama« na glavicama. Mašu cvijećem.

Glavna sarajevska ulica se naravno zove Titova. Parole po zidovima. Parole u

zraku. Sve se ori od parola u ovom tužnom gradu.

»Gradimo našu budućnost sa Titom«.

Jaka vam je budućnost. Da samo znate šta vas čeka, žalosna vam majka.

»Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo.«

Da samo znate kako ćete skrenuti, isto kao bik kad se razobada.

Perfekcija: cijev provučena kroz Titovo oko na plakatu usmjerena u oko živog

starca koji odjeven u bijelo odijelo sjedi u otvorenoj limuzini i maše. I maršruta i

tajming koji je dobio od Guzine su nepogrešivo precizni. Guzina je pouzdan kao

granit kad treba izdati.

Bit će ovo Bešlijino remek-djelo. Prva liga.

Od sutra mu novac više nikad neće biti problem. Pred očima mu iskrsnu njegov

ganc-novi ukoričeni doktorat o Kierkegaardu i slika Sebastijana kako sjedi na vrhu

planine od najbiranijeg zrnjevlja uvezenog direktno iz njegove domovine Australije.

Nagli rez. Ispred očiju mu se nenadano ukaza vizija Fintine glave nasađene na

tijelo medvjeda.

KADA MU JE FINTA PREDLOŽIO SASTANAK, Bešlija ga je pitao kako će ga

prepoznati.

»Lako. Priđi onome ko ti najviše bude sličio na grizlija i nećeš pogriješiti.«

Finta koji teži barem dva puta više od Bešlije, već svojim izgledom odaje čovjeka

lakomog i proždrljivog. Njegova neograničena gramzivost i pohlepa su taj izvor

energije na čiji je pogon uspio popeti se iz neke uboge sarajevske mahale među

najtraženije, i što je za njega najvažnije, najbogatije dilere narkoticima u Evropi. Finta

je toliko bogat da može platiti Bešliji »koliko zine«. Dvadeset posto unaprijed, što

može zadržati čak i ako posao propadne.

»Je li vam se to isplati?«

»On je simbol. Već sam ti govorio o važnosti simbola u ljudskoj zajednici. Želiš li

otvoriti prostor za novo moraš ukloniti sve staro. Svako novo kolo historije počinje od

simbola.«

»Pa on će ionako brzo riknuti?«

»Ma, žive ti takvi po sto godina! Podgrijavaju ga i mijenjaju mu organe i krv. Ne

možemo više čekati.«

Zašto sad misli na Fintu? Šta nije u redu? Mora se koncentrirati na posao.

Kako bi istisnuo Fintu iz misli zamišlja sutrašnje novine. Naslovi koje sastavljaju

nemaštoviti novinari: »Novi atentat u Sarajevu«, »Jugoslavija u bolu i suzama«,

»Heroj ubijen zločinačkom rukom«, »Narodi i narodnosti zavijeni u crno«…

Evo druga Tite kako se fino namjestio u krugu na durbinu, križ mu se nacrtao

nasred čela.

 

Bešlija povlači okidač.

Živio drug Tito.

Što je živio, živio je…

Crveno i crno. Perfekcija.

OKOMITI OBLACI ZGUSNULI SU SE IZNAD ŠILJATIH VRHOVA planina koje

okružuju Glasinačko polje na planini Romaniji. Iako je s putokaza boja skoro

oguljena, još uvijek se može razaznati da do Sarajeva ima trideset osam kilometara.

Tito se vrpolji na zadnjem sjedištu pokušavajući udahnuti punim plućima, ali ne ide

nikako. Kao da mu se u prsima nešto začepilo ili se pod pritiskom oblaka zrak

zgusnuo i postao težak za disanje. Titu je neudobno u limuzini uprkos njenoj

prostranosti. Ne voli se voziti autom na duže relacije jer ga tada desna noga, koja ga

i inače stalno pomalo pecka i muči, od nekretanja toliko zaboli da mu se čini kako su

mu se kosti zapalile. Osim toga umoran je, preumoran od vlastite sudbine i svugdje

mu je tijesno i guši se.

»Još su mi i ženu okrenuli protiv mene«, omaknu mu se da to izgovori naglas, ali

ni šofer baš kao ni neki od njegova tri pratioca ništa mu ne odgovaraju. Svi koji se

nalaze u njegovoj blizini uglavnom samo šute. On nikad ne zna s kim, ako i s kim,

smije i može razgovarati. To jeste kome je dozvoljeno razgovarati s njim.

Šoferu koji se pravi da ga ne čuje očito nije. Šofer uključuje radio. Na radiju

pjesme:

Druže Tito bela lica kad ćeš doći do Užica…

Tito više ne može kontrolirati niti jedan detalj u svom životu, vlastita stvarnost mu

se čini kao krajnje daleko i nedostupno područje. U glavi crta krugove. Vidi tri

koncentrična kruga oko kamena koji nezaustavljivo tone u vodu. Kamen je on sam.

Najširi krug. Evropa, svijet, takozvana »neprijateljska emigracija«: Za njih je on

diktator i zlikovac, staljinista koji tlači Srbe, Hrvate, Slovence, demokratsku opoziciju,

slobodoumne umjetnike i pisce, otvara koncentracijske logore i jede malu djecu za

doručak.

Srednji krug. Jugoslavija i njene narodne mase, takozvani radni ljudi i građani:

drug predsjednik, mirisavo cvijeće za kojim se cijeli narod kreće, vođa nesvrstanosti,

heroj narodnooslobodilačke borbe, kovač bratstva i jedinstva i tvorac samoupravnog

socijalizma. Toliko ga vole da je to nezdravo. Onako kako ga danas vole, sutra će ga

mrziti. Onako kako mu danas svakog dvadeset petog maja, na njegov izmišljeni

rođendan, donose onu idiotsku štafetu, sutra će mu se popišati na grob.

Najuži krug. Opet je opkoljen baš kao što je to bio i u ratu. Tada se stalno nalazio

zatvoren u nekim obručima, ustaše, četnici, Nijemci… ali mu je ipak svaki put

uspijevalo nekako se probiti i izmigoljiti pred pogibelji. Sada nema šanse za to, malo

zbog starosti, a malo zbog toga što taj najmanji obruč koji se nalazi toliko blizu da mu

ne da ni disati, ne drže neprijatelji, već »naši«. Oni kojima je on generalni sekretar,

doživotni predsjednik i vrhovni komandant. Drug maršal.

U toj svojoj unutrašnjoj, najužoj i najstvarnijoj stvarnosti, on je zatvoren i

kamufliran u blindirani auto koji velikom brzinom vozi kroz bosanske gudure. On je

zarobljenik kojeg tu i tamo pokazuju svijetu kao Cigan mečku, on je »veliki lider« koji

u stvarnosti sjedi u svom luksuznom zatvoru i gleda filmove u samoći.

Ide Tito preko Romanije…

Umalo mu se ne ote da i sam zapjeva. Nasmija ga ta pomisao. Mora se šaliti sa

samim sobom jer drugog društva odavno nema.

Najbliži krug se počeo intenzivno stezati nakon što su ubili Džemala Bijedića,

jugoslavenskog premijera. Tito barem zna da njega neće ubiti. On im još treba živ. Ali

 

to što je praktički lišen slobode bez mogućnosti da donese bilo kakvu samostalnu

odluku uzrok je ovom stanju nemoćnog bijesa koji mu ne da ni spavati, ni disati, ni

misliti.

Sve će proći! Tako se tješi u zadnje vrijeme. Utjehom luzera.

Vjeruje da bi mu bilo lakše kada bi imao s kim razgovarati.

»Moje ruke i obraz možda nisu čisti, ali savjest jeste. Uvijek sam imao izbor

između dva zla i svaki put sam birao ono manje«, kaže svojim saputnicima koji se i

dalje prave da ga ne čuju.

VLAST I MOĆ, SISTEM SA SVOJOM HIJERARHIJOM su stvari koje su, barem

njemu je to jasno, čista mehanika gdje je vladar samo jedan od točkića, ali takav bez

kojeg se ne može. Vladar nije tu radi ljudske potrebe da se obožavaju i slave idoli,

vladari su uostalom najčešće omraženi među masama. Vladarova uloga je prije

svega u tome da dadne lice sistemu, on je kao naslovna stranica magazina na kojoj

se ne nalaze informacije o sadržaju u njemu, već mnogostruko uljepšan izlog. Lijepa

laž. Oni znaju da bi ubiti njega značilo zguliti fasadu sa ove skalamerije i ogoliti je u

svoj njenoj nakaradnosti. Učiniti vidljivima sve greške u konstrukciji, kriva srastanja i

nesigurne temelje na kojima počiva truhli kompromis čije ime je Jugoslavija.

Kompromis nikad nije dobro rješenje, samo funkcionalno, a i to na kratke staze.

Ako se dvojica ne slažu oko nečega onda jedan od njih jamačno jeste u pravu, a

drugi nije. Rješenje bi dakle bilo da onaj koji nije u pravu uvidi svoju grešku, a da onaj

koji je bio u pravu pokaže respekt za njegovu samokritičnu promjenu stanovišta.

Ovako mi stalno živimo u svijetu kompromisne poluistine, polupravde,

polurečenice, polusna i polustvarnosti… Sve je polovno i lažno, baš kao i ova zemljakompromis čiji je on doživotni predsjednik. Pod tim »doživotni« misli se i na njega

samog i na zemlju.

Živi sretna u slobodi, maršal Tito nek te vodi. Jugoslavijo, Jugoslavijo…

Cijela ta ideja da Jugoslavija u stvarnosti ne bude proširena Srbija na jednoj strani,

a da priznanje suvereniteta manjim narodima ne dovede do raspada države na

drugoj, izgleda mu danas kao ciničan vic. Kompromis neodrživ na dugu stazu. Evo, i

nakon svih godina njegove vladavine Srbi Jugoslaviju nikada nisu prestali smatrati

svojim vlasništvom, plijenom ugrabljenim u Prvom svjetskom ratu, dok Slovenci i

Hrvati samo čekaju priliku da se izmigolje iz zajedničke države. Srbi ga mrze zato što

im je otjerao kralja, slovenačka i hrvatska emigracija tvrde da je za njih on, Tito, veći

despot nego što je to bio srpski kralj.

Ni u čemu nije uspio…

Širio je bratstvo i jedinstvo među narodima koji se toliko mrze da bi jedni drugima

najradije oči povadili i džigerice izjeli.

To što je lansirao ideju samoupravljanja u zemlji u kojoj svi samo gledaju kako

prevariti državu čini mu se danas kao glupost ravna Lenjinovoj radničkoj revoluciji

izvedenoj u zemlji bez radnika.

Gradio je komunizam i besklasno društvo s ljudima čija se životna filozofija svodi

na pohlepu i egoizam (pojest’, popit’ i poklopit’), a čega je on sam najbolji primjer i

simbol. Obilje, sjaj reflektora, crveni tepisi i bijela odijela, jahte i zlatno prstenje su mu

toliko godili da je zaboravio šta je bio smisao Ideje i cilj Partije.

Toliko je obožavan i slavljen da je to već poprimilo formu groteske. I sam je počeo

vjerovati u svoje božansko poslanje. On koji ne vjeruje u Boga!

A onda je shvatio da je materijalizacija i otjelovljenje truhlog kompromisa, špic na

vrhu piramide od karata – on sam. Zato ga ovako održavaju na životu, kao biljku u

vazi, kao kaktus koji je ostao bez bodlji.

 

Sve mu se gadi…

Sve će proći.

»Osvojio sam vlast na jedini način koji je bio moguć«, govori onima koji ga očito

smatraju matuhom koji bunca. Jasno je da će ono što su mu rekli jutros biti sve što

im je dozvoljeno da mu kažu:

»Druže Tito, morate odmah na put. Upravo su nam javili kako su Vas ubili u

Sarajevu. Morate se pojaviti na Kongresu samoupravljača.«