Dva Muža Karoline Lotman

16. Pokémon Go

 

Kad god sanjam gadne snove ujutro sam težak kao trezor narodne banke. Na jedvite jade sam se umio i oprao zube, ali ne i obrijao – to bi bilo previše napora za jedno ovakvo jutro. Promijenio sam vodu Felixu i Greti u njihovoj zdjelici na kavezu i stavio im malo zelene salate za doručak. Potom sam provirio u Mirelinu sobu i provjerio da li još spava. Zbog lijekova koje je uzimala bilo joj je potrebno par sati više sna nego inače. I Garfield je spavao na fotelji pokraj njenog kreveta. Njemu nikakvi lijekovi nisu trebali.

Droopy me čekao na vratima nestrpljivo lupajući repom po podu. On je već doručkovao i nije imao vremena čekati da i ja to učinim. Uzeo sam jednu jabuku iz pletene korpice na stolu i krenuo u jutarnju šetnju.

Čim smo izašli umalo nismo doživjeli nešto sasvim nalik na prometnu nesreću. Naš susjed Ulf gotovo da je nagazio na Droopyja. Ulf je u jednoj ruci držao svoj tablet sa igrom »Pokémon Go« koja je tog ljeta potpuno zaludila čovječanstvo, a drugom je po zraku hvatao nacrtanu figuricu iz te »a free-to-play location based« igrice koja je već izazvala bezbroj sudara, polomljenih nogu, kašnjenja na posao, otkazanih sastanaka, razvoda brakova, smanjenja nataliteta i čega sve ne. Čak su napravili verziju fudbala u digitalno poboljšanom svijetu. Njih, video-igrače, nije zanimao fudbal stvarnosti, direktan prijenos utakmice im je bio dosadan, faulovi, prekidi zbog povreda i glumatanja igrača, timovi koji igraju »catenaccio«, rezultat 0–0… Ničega od toga nema u fudbalskoj video-igri, samo ono uzbudljivo, driblinzi, kombinacije, golovi…

Ljudska pamet i emocije su se polako ali sigurno preseljavali u virtualni svijet i koga je onda moglo biti briga ko je ubio Karolinu Lotman u ovoj dosadnoj i turobnoj materijalnoj stvarnosti. Srećom, Droopy je bio pas pa mu video-igre, internet i reality-show-programi nisu pomutili pamet, otupili čula i zakočili reflekse te je brzom reakcijom uspio izbjeći đon Ulfove cipele broj 47.

Sa video-igrama sam se prvi put susreo kada ih je počeo igrati moj sin da bi se kasnije zanesenost video-igrama mlade generacije najdirektnije umiješala u obavljanje mog posla. Skoro svi učenici i studenti su najednom postali opsjednuti tim medijem kojeg ja niti sam razumijevao, niti sam ga želio razumjeti.

Rezultat danonoćnog igranja bio je taj da su učenici bili agresivni, stalno pospani, nezainteresirani za bilo šta drugo osim igrica i u praktičnim pitanjima bili čak puno gori od mene što je, mislio sam ranije, bilo neostvarivo dostignuće za bilo koga. Kako takvim ljudima reći da nešto pročitaju i da napišu domaću zadaću? Bio sam oprezan iz vlastitog iskustva sa generacijskim medijem, u mom slučaju su to bili stripovi. Otac mi je branio čitati ih jer mi je to navodno odvraćalo pažnju od škole, a ja sam to doživljavao kao veliku nepravdu. Stoga nisam nešto slično želio napraviti mojoj djeci i mojim učenicima pa sam se dugo uzdržavao od osude beskrajnog sjedenja pred ekranom na kojem su se vrtjele igrice. No, sad se više nije radilo samo o učeničkoj populaciji, jer je posljednjih godina igrice igralo i staro i mlado. Moj prag tolerancije više nije bio tako visok. Činilo mi se da nešto nije bilo u redu sa medijem zbog koga su pedesetogodišnjaci spremni zgaziti psa, a da to i ne primijete.

Pomilovao sam Droopyja po zatiljku i rekao mu staru bosansku izreku »svako zlo za neko dobro« dodavši jedno moje važno zapažanje:

»Vidiš, zato je danas poezija kvalitetna i originalna kako nije bila još od devetnaestog stoljeća.«

Pričao sam Droopyju koji je zahvalno mahao repom sve otkako se spasio pogibelji o tome kako je tokom moje mladosti u mojoj pokojnoj domovini Jugoslaviji bilo više pisaca nego čitatelja. Tada se smatralo da su pisci i pjesnici »inženjeri ljudskih duša« i stoga jako, jako važni pa su se mnogi, najčešće preko veze, trpali u književnike. A onda je nestalo i Jugoslavije i takozvanog socijalizma i s njim obožavanja piskarala. Poezija je postala nešto sasvim beznačajno za komercijalne snage u društvu. U novom tranzicijskom i privatizacijskom sistemu važni su bili samo oni koji su se znali dobro nagrabiti para. O piscima se govorilo s prezirom, sa pjesnicima se čak sprdalo. Čovjek bi stoga očekivao da će svi oni stihoklepci koje pamtim iz zemlje gdje je država podržavala izdavaštvo i poeziju sada nestati i da će poeziju pisati samo istinski pjesnici. Onda se pojavio internet i mnogi su pohrlili na tu novu platformu kako bi se pomoću nje dočepali svojih petnaest minuta slave: blogovi, društvene mreže, web-stranice, PDF-ovi, e-knjige, filmovi, spotovi – pisaca, muzičara, filmaša, slikara, karikaturista i fotografa na sve strane. Katkad mi je izgledalo da je danas više umjetnika i onih koji misle da to jesu nego što ih je bilo u cjelokupnoj dotadašnjoj historiji čovječanstva. I svi su se preselili na internet. Jedino mi se činilo kako se u tom silnom okeanu samoobjavljivanja poezija ponovo negdje izgubila.

Desilo se međutim da sam ja jednom sasvim slučajno otišao na festival poezije koji se održavao u kinu »Haga« i otkrio pleme ljudi koji su živjeli za poeziju stvorivši sebi cio jedan mikrosvijet, tačnije jednu analognu, »neinternetsku« čahuru u kojoj ih živo nije bilo briga za hvatače Pokémona i sabirače poena za svako ubijeno rotoskopirano čudovište u video-igrama. Pjesnici i pjesnikinje čitali su stihove jedni drugima, izdavali niskotiražne časopise i pjesmarice na jeftinom papiru, te istinski uživali u svakoj uspjeloj metafori, alegoriji ili slici naslikanoj riječima. Plakali su i smijali se naizmjenično, a ja sam sjedeći u polumraku zadnjeg reda istodobno osjećao i divljenje i zavist. Bilo mi je baš krivo što sam previše star, previše stranac, previše slab govornik i pisac na švedskom jeziku i previše nedarovit za pisanje stihova da bih im se mogao priključiti.

 

Haraldovo odrješito »halo!« prekinulo je moja i Droopyjeva razmatranja o modernoj civilizaciji. Njegov gromki pozdrav bio je praćen brzim marševskim korakom kojim mi se približavao što me je navelo da pomislim kako sam možda ipak malo pretjerao sa mojom svadljivošću zadnji put. Bio sam spreman na kraj prijateljstva sa Haraldom, ali ne i na početak otvorenog neprijateljstva, a njegovo lice i govor tijela izražavali su takvu ljutnju i bijes da sam instinktivno stao u gard. Pitao sam se da li će doći do tučnjave i kakve će posljedice po moju nesretnu kičmu imati eventualno šaketanje i hrvanje sa čovjekom koji je po mojoj procjeni bio i cijelih dvadesetak kila teži od mene.

»Postao si dakle i cinkaroš. Išao si u policiju sa svojim idiotskim teorijama.«

Haraldove obrve su bile sastavljene od ljutine, a brada toliko izbačena naprijed da mu je u donju usnu moglo stati dječije stopalo. Laknulo mi je kad sam shvatio da se ipak neću morati pobiti s njim.

»Ne razumijem o čemu govoriš.«

»Dobio sam poziv iz policije da se javim na informativni razgovor. Samo dva dana nakon što si me ti optužio sada to čini i policija.«

»I ti za sve to kriviš mene? A možda ako malo razmisliš možeš doći do zaključka da je uzrok njihovom pozivu taj što se dogodilo ubistvo u tvojoj kući i što je žrtva žena s kojom si dijelio krevet. Je li ti to palo na pamet? Uostalom, ako ti je tako lakše, nisam kontaktirao policiju i nisam ja taj koji je odgovoran…«

»Želiš da ti vjerujem samo tako?«

»Pretpostavljam da ti meni više ništa ne vjeruješ…«

Harald se samo okrenuo i žurnim korakom udaljio prema parkingu.

 

Kad sam se vratio u stan Mirela je već bila budna i pripremala svoj komplicirani doručak od mješavine ekološkog povrća i meda što je trebalo da joj popravi krvnu sliku. Pitao sam je da li je primijetila čudnu pticu koja je stalno bila na krovu kućice u kojoj su se nalazili kontejneri za odlaganje smeća. Ptica je imala malu glavu i svijetleći narandžasti kljun te nerazmjerno veliko tijelo. Životinje su znale da im od ljudi koji žive u Naselju pisaca ne prijeti nikakva opasnost pa su se mnoge od njih nastanjivale ovdje. Moj favorit među njima bio je jedan divlji zec koji je praktički stanovao na livadi koja je dijelila naš kvart od susjednog. Za toplih dana znao bi se izvaliti na leđa i sunčati ne obraćajući pažnju ni na ljude ni na pse. Svi smo se nekako trudili da ga ničim ne uznemirimo, a neki od nas su pazili da mu ostave po koju svježu mrkvu u blizini livadice.

»Kad bih znao zečiji jezik išao bih ga upozoriti da se čuva od ljudi koji ganjaju Pokémona«, rekao sam Mireli i ispričao za maloprijašnji incident u kojem je Droopy umalo nastradao kao i za neugodni susret sa Haraldom.

»Jesi li čitao Haraldov tekst o Pokémonima?«

»Haraldov tekst o Pokémonima?«, mora da mi se na licu bio iscrtao moj najblesaviji izraz.

»Zapravo je to intervju sa nekim tipom koji distribuira tu igricu u Švedskoj.«

»A da, tačno, spremao se za intervju kad sam bio kod njega.«

»U uvodniku je Harald napisao hvalospjev toj igri koja je, kako je napisao, uspjela u današnje vrijeme sjedenja i nekretanja, izvući ljude iz njihovih fotelja i sofa i pokrenuti ih na fizičke aktivnosti…«

»… kakve su gaženje pasa. Ha, svaki argument je dobar kad se radi reklama. Sigurno će taj distributer naručiti seriju oglasa u novinama za koje Harald piše.«

»Zar se još čudiš tim stvarima?«, Mirela je slegnula ramenima i skrenula temu prema stvarima praktične prirode. »Šta misliš da za ručak pripremimo skušu sa pohovanom cvjetačom?«

Nisam imao ništa protiv. Uvijek sam mislio da je dobra repriza bolja nego loša premijera.

Poslijepodne je Harald pokucao na vrata.

»Želio bih se izvinuti za moje jutrošnje ponašanje.«

»Izvoli, izvini se.«

»Pa, eto… Izvinjavam se. Bio je nesporazum. Nisu me zvali kao osumnjičenog već na ispitivanje u ulozi svjedoka. Pitali su da li znam bilo šta o Simonu koji je čini se propao u zemlju. Potpisao sam zvaničnu izjavu da ga, ako izuzmemo kratki susret na sahrani, uopće nisam vidio još od Karolinine smrti i time je sve bilo završeno.«

Tu je Harald nakratko zašutio i unezgodio se prije nego mu je uspjelo izustiti sljedeću rečenicu.

»Još nešto… Rado bih Mirelu i tebe pozvao na večeru.«

»Izvoli, pozovi.«

Pozvao je, a ja sam poziv prihvatio bez razmišljanja i upitao ga kada da dođemo, a on je predložio subotu iduće sedmice što je značilo za punih jedanaest dana. Pitao sam se čime je Harald bio zauzet tako dugo i je li mu baš trebalo toliko vremena za pripremiti pristojnu večeru.

 

Narednih nekoliko dana se u našim životima ništa bitnog nije dešavalo u čemu smo bili velike iznimke u svijetu koji je svakim danom postajao sve luđi i agresivniji. Na sve strane su padale bombe, a u Turskoj je pokušan državni udar koji je mene i Mirelu držao budnima do četiri ujutro jer se nismo mogli odlijepiti od vijesti na internetskim stranicama. Nimalo čudno da sam, kada sam konačno zaspao, opet naglavačke upao u noćnu moru. Cio san me je policija ispitivala i to na turskom pa niti sam ja znao šta me oni pitaju, niti su oni razumjeli moje odgovore.

Da ne bih više sanjao snove strave i užasa odlučio sam se ne gledati vijesti već odmah poslije večere početi s čitanjem. Uzeo sam roman Orhana Pamuka Čudne misli u mojoj glavi. Volio sam njegove ranije knjige jer je to bio pisac čija je svaka rečenica bila kao citat iz neke sevdalinke. Iz ove Pamukove knjige sam shvatio da se ljudima na svim stranama svijeta dešavaju iste stvari. Njegovom glavnom junaku, prodavaču boze Mevludu Karakašu, umro je otac dok je on bio na odsluženju vojnog roka. Baš kao što se to desilo i meni. Kako sam dublje ulazio u knjigu shvatio sam da se tu radi o čovjeku kome je više sudbina nego on sam napravila izbor između dvije žene. I da je ta na koju je izbor pao postala ljubav njegovog života.

Žena koja će u knjizi umrijeti.

Posljednju rečenicu u Pamukovom romanu doživio sam kao da se onaj »voz-metak«/»bullet train« što vozi na relaciji Tokyo – Nagoya u punoj brzini sjurio direktno u moja prsa.

Navečer sam na televiziji gledao film Southpaw o bokseru čija je žena umrla.

Je li mi se to dešavalo slučajno? Ili namjerno…? Sudbina se kao i obično okrutno šegačila sa mnom.

Ali ja se nisam želio identificirati sa likovima iz knjiga i filmova koji su ostali bez supruga. Bio sam pet godina stariji od Mirele i po pravdi bih ja morao prvi otići. Svaka dlačica na potiljku mi se ježila, u sve i jednoj pori u mojoj koži osjećao sam studen, čak su me i linije na dlanu boljele svaki put kad bih pomislio da je nepravda sama bit ovog prokletog svijeta. Stvarnost je takva da većina ljudi cio život nastoji zaboraviti je, samozavaravati se ili pobjeći iz nje. Pomislio sam kako je razumljivo da se mnogi od nas tako rado i često sele u virtualni svijet. Mehaničkim kretnjama, poput mjesečara, ostavio sam knjigu na sto i krenuo prema Mirelinoj sobi gonjen neodoljivom potrebom da osjetim njenu bliskost.

Dugo smo sjedili na rubu kreveta isprepletenih prstiju i šutjeli u polumračnoj sobi.

Poslije smo napravili kapučino i vratili se u život tako što smo nastavili našu istragu. Kažem »vratili se u život«, a zapravo smo se tako sklanjali od njega. Istraga je bila naš »Pokémon Go«. Još jednom, po petnaesti ili možda dvadeseti put, rekonstruirali smo detalje one večere koja je bila posljednja za Karolinu Lotman.

Glavno jelo bile su punjene paprike, njih jedanaest komada, kako bi svako, uključujući i Karolinu, dobio po dvije i još jedna paprika u rezervi ako bi neko bio osobito pri apetitu. Na kraju ih je ostalo tri jer je Jakobova famozna »partnerica«, otkazala u zadnji čas. To da se napravi još jedan obrok za Karolinu bio je Simonov prijedlog što ga, ako ništa drugo, čini prvim na listi sumnjivih.

Paprike su se punile smjesom sastavljenom od faširanog mesa i riže kombiniranih sa sitno isjeckanim crvenim lukom i mrkvom te listovima peršuna. Sve to pošteno posoljeno i pobibereno. Mesa je trebalo biti oko pola kilograma i otprilike »4 šake riže«, dakle nekih 200 grama. Jakob je izgledao impresioniran time što je Mirela odoka pogađala mjere bez upotrebe vage. Paprike su se morale dobro očistiti i tu se Simon pokazao kao vješt pomagač koji je vrlo temeljito odstranio sjemenke iz paprika, odsjekao poklopac sa svake od njih pa i te poklopce isjeckao nasitno, dodao kašiku ajvara i sve ubacio u istu onu smjesu od faširanog mesa i riže. Smjesa se morala miješati dugo i u istom ritmu tako da cijela masa bude jednako konzistentna i tek onda su se njome paprike napunile ili »nafilovale« kako se to u Bosni govorilo. Potom su paprike pažljivo poslagane u duboku tepsiju i prelivene vrućom vodom. Mirela im je otkrila jedan svoj trik, bušila bi paprike čačkalicom tako da voda lakše prodre u paprike kako bi je riža upila.

»Riža traži vode.«

Mirela se sjetila da je taj svoj trik sa čačkalicama još ranije otkrila Simonu što je njemu možda dalo ideju kako da smakne svoju suprugu. Pod uvjetom da je on bio taj koji je to uradio.

Nakon toga se došlo do faze kada se u tepsiju dodala mješavina pasiranog paradajza i dobro isitnjenog bijelog luka. Jelo bi se onda ostavilo da se narednih 45 minuta peče na temperaturi od 220 stepeni. Bilo je važno nadgledati paprike i povremeno ih okrenuti kako bi ravnomjerno porumenjele sa svih strana. Jakob koji se inače stalno izvinjavao zbog toga što je bio nespretan u poslovima kuhanja ipak je inzistirao da baš on pazi na paprike jer je to kao bilo dovoljno jednostavna zadaća za njega. To je i njega definitivno potvrđivalo sumnjivcem posebno stoga što je on bio taj koji je servirao paprike na četiri tanjura po dvije i još dvije u specijalnu zdjelicu za Karolinu. Imao je bezbroj prilika da u njih uštrca otrov.

Dok su se paprike pekle Mirela i Simon su pravili pire od domaćeg krompira koji su ručno propasirali u maloj šerpi dodavši još putera, soli i malo mlijeka. Nakon pirea pripremljena je zelena salata obogaćena kriškama paradajza i krastavice, a servirano je i malo sira sa nekim posebnim crnim kruhom kojeg je Simon kupio u jednoj specijaliziranoj pekari u Uddevalli.

Mirela je iz hladnjaka izvadila pivo koje uz punjene paprike ide mnogo bolje od vina. Bila je to specijalna zaliha izvrsnog piva »Grebbestad« koje se proizvodi u istoimenom mjestašcetu sa nekoliko stotina stanovnika blizu Göteborga. Kako su količine piva koje se proizvedu u Grebbestadu bile vrlo ograničene bilo ga je teže naći nego dobiti na lotu. Mi smo slučajno vidjeli jedan paket u izlogu ribarnice u naselju Frölunda i odmah smo ga kupili.

I jelo i piće su dobili jednoglasne pohvale od Mirelinih gostiju.

»Ja sam tokom večere dva puta izlazila i zvala bolnicu da se raspitam o tvojoj operaciji. To ostavlja još jednu mogućnost – ubistvo Karoline je grupni zločin u kojem su sudjelovali Simon i Jakob, a možda je i Harald bio upetljan na neki način«, rekla je Mirela, a ja sam to zapisao u svoj rokovnik koji je već odavno od nastavničkog postao detektivski.

 

Te noći tek što su se večernje vijesti završile i kad smo bili u dilemi da li da gledamo film ili da idemo u krevet svako sa svojom knjigom doživjeli smo nemalo iznenađenje. Moj mobitel je zazvonio, a na ekrančiću je pisalo da zove »nepoznat broj«.

»Potrebna mi je usluga«, Simon je govorio glasom koji je toliko drhtao da sam lako mogao zamisliti njegovo unezvijereno lice. »Mogu li prenoćiti kod vas par dana?«

»Prenoćiti?«

»Da. U tajnosti.«

»U tajnosti? I baš kod nas?«

»Samo par dana.«

»Nažalost, mi smo dvoje bolesnih ljudi i već imamo previše…«

Klik. Simon je spustio slušalicu.